Izvor: Turizmoteka  /   Foto: HAZU

Nedavna vijest da je dubrovački gradonačelnik Mato Franković dobio policijsku zaštitu pripadala bi crnoj kronici da se nije pojavila u trenutku donošenja izmjena prostornog plana Dubrovnika.

Ne znamo zbog čega je policija procijenila da mu je zaštita potrebna i o tome ne treba nagađati. Za ovu raspravu dovoljno je da se policijska zaštita gradonačelnika pojavljuje u kontekstu donošenja prostornog plana kojim se ograničavaju golema investicijska očekivanja. Plan se time iskazuje kao instrument stvarne društvene i ekonomske moći. Zato dubrovački slučaj neminovno otvara pitanje: u koga je uistinu moć nad hrvatskim prostorom?

Osvrnimo se najprije na anatomiju te moći.

Znamo da Sabor donosi zakone i određuje hijerarhiju sustava prostornog uređenja, dok se velik dio konkretnih odluka donosi na regionalnoj i lokalnoj razini. Hrvatskoj pritom ne nedostaju zakoni, strategije i planovi. Možda ih imamo i previše. Ono što iz njih teško možemo razabrati jest društveno-politička ideja hrvatskog prostora.
A nje još uvijek nema.
To nas dovodi do paradoksa koji je gotovo groteskan: imamo planove županija, gradova i općina, mijenjamo ih, digitaliziramo i usavršavamo procedure, a državna vlast još uvijek nije donijela upravo onaj plan kojim bi vlastiti teritorij trebala sagledati kao cjelinu i na najvišoj konceptualnoj razini. Državni plan prostornog razvoja zakonom je određen kao strateški prostorni plan kojim se usmjerava razvoj cjelokupnog teritorija Republike Hrvatske. Rok za njegovo donošenje, postavljen 2023. na kraj 2026., novim je zakonom ponovno pomaknut, sada na kraj 2027. godine.

To više nije samo pitanje administrativnog kašnjenja. Prostorni plan najviše razine je projekcija prostornog razvoja zemlje, pa se nameće pitanje: zašto smo preokrenuli piramidu planskog sustava? Kako je moguće da smo nacionalni prostor počeli promišljati od nižih razina, a da prethodno nismo sagledali njegovu ukupnost?
Proizvoditi strategije, usklađivati ih s europskim dokumentima, mijenjati zakone i digitalizirati procedure besmisleno je ako prethodno nismo postigli društveni dogovor o tome što želimo učiniti s hrvatskim prostorom u njegovoj ukupnosti. A to je posao politike.

Na hrvatskoj političkoj sceni zapravo nema stranke koja je prostorni razvoj zemlje uzdigla na razinu svojih temeljnih političkih ciljeva. Štoviše, prostor je u hrvatskoj politici uglavnom “netema“ osim kada ga neka brutalna devastacija pretvori u poligon za bildanje političkih bicepsa.

Stoga treba glasno reći: Hrvatska baštini autentičan prirodni i kulturni prostor, ali nema suvremen i samosvojan društveni koncept njegova razvoja.
Kapital se ne obazire na tu činjenicu. On zna što želi, koliko je spreman uložiti i kakav povrat očekuje. Zato je njegova moć snažna i operativna. Posljednjih desetljeća jezik kapitala postupno je postao i jezik prostora: investicija, nekretnina, renta, prinos, razvojni potencijal. Za dio prostorne prakse kojim dirigira kapital uvriježio se i termin - investicijski urbanizam. Životni i kulturni prostor sve se lakše prevodi u monetarnu vrijednost, zemljište postaje investicijska kategorija, stan financijska imovina, pogled tržišna premija, a more, otoci, obala, rijeke i jezera, planine i ravnice - razvojni potencijal.

Pritom nema smisla moralizirati kapitalu. Njegova je svrha oploditi ulaganje, a ne čuvati kulturu prostora i identitet mjesta. To je još očitije kada je kapital izvanjski i kada između njegova vlasnika i prostora u koji ulaže ne postoji kulturna, povijesna ni emocionalna veza. Od njega ne možemo očekivati da sam sebi određuje granicu, ni kada se radi o građenju ni kada se radi o zbrinjavanju otpada.
Kapital ne mora imati ideju hrvatskog prostora. Hrvatska je mora imati. Prostor kojim država upravlja bez vlastite ideje prije ili poslije bit će uređen prema ideji onoga tko zna što od njega želi.

Gdje se u tim odnosima našla struka?

Arhitekti, urbanisti, prostorni planeri i njima komplementarne discipline raspolažu onim čime ne raspolažu ni politika ni kapital: specijaliziranim znanjem potrebnim da se razvojne vizije uspješno ostvare u prostoru, a štetne odluke prepoznaju prije nego što prouzroče nepovratni gubitak.

Ali upravo je tu odnos znanja i odgovornosti izvrnut. Država od arhitekta, planera, urbanista traži obrazovanje, stručni ispit, ovlaštenje, profesionalnu odgovornost i etiku, a potom ga prepušta tržištu. Ne zazivamo cehovsku zaštitu arhitekata. Pitanje je mnogo ozbiljnije: možemo li od jedne profesije zahtijevati da bude moralni i stručni korektiv prostora ako joj nismo osigurali takvu neovisnost i tržištu da onaj koji od nje kupuje uslugu ne može kupiti i njezin stručni sud?

Zato jedna naizgled mala promjena hrvatskog zakonodavstva djeluje gotovo simptomatično. Zakon je 2018. stručne poslove prostornog uređenja izrijekom odredio kao „negospodarsku uslugu od općeg interesa“ da bi već 2019. upravo tu kvalifikaciju izbrisao. Hrvatska komora arhitekata protivila se brisanju; primjedba nije prihvaćena, uz obrazloženje da je promjena potrebna upravo radi usklađenja s europskom Direktivom 2006/123/EZ o uslugama (sic!).

Teško je pronaći sažetiju sliku naše nedoumice o tome što je prostorno planiranje, posao od općeg interesa ili usluga na tržištu?

I na kraju ostaje nam još - zajednica. U njezino ime djeluju sve prethodne moći i iz nje bi trebale crpiti legitimnost. Ali upravo je zajednica u skrbi o prostoru često najslabija karika. Velik dio neposredne prostornih odluka povjerili smo lokalnoj samoupravi, ne hajući dovoljno za činjenicu da su mnoge hrvatske općine demografski oslabljene, stručno i financijski ograničene i demokratski nekompetentne. U takvim se sredinama politički, vlasnički, poslovni, rodbinski i susjedski odnosi neizbježno prepleću u mreži složenih obligacija.

Nije to argument protiv lokalne demokracije, nego pitanje njezina stvarnog kapaciteta u gospodarenju vrijednostima koje prelaze lokalne granice. Naime, odluka može biti lokalna, a gubitak opći. Jer Kornati nisu samo murterski, kao što ni Dubrovnik nije samo dubrovački.

Pred nama su, dakle, četiri prostorna čimbenika u latentnoj neravnoteži: država ima ovlasti, ali nema dovoljno jasnu prostornu doktrinu; kapital ima novac, inicijativu i precizan cilj; struka ima znanje, ali nedovoljnu društvenu moć i tržišnu neovisnost; a lokalna zajednica je fragmentirana, oslabljena i pritisnuta svojim razvojnim nužnostima.

U takvim uvjetima zlouporaba moći nad hrvatskim prostorom počinje onda kada se ekonomski i vlasnički interes pretoči u političku odluku, ucrtava u plan i kreće u transformaciju prostora na štetu zajedničkog dobra.
Ali, što je zapravo prostor i što je u njemu zajedničko dobro? Njegov je prvi sloj prirodan: more, obala, otoci, ravnice, planine, vode, vegetacija, klima. Čovjek ga je stoljećima svojim radom, potrebama, vjerovanjima i kulturom pretvarao u antropološki prostor - u polja, maslinike, vinograde i suhozide, putove, luke, sela i gradove. Dugim prožimanjem prirode i ljudskog djelovanja nastao je kulturni prostor, a s njime i teško mjerljive vrijednosti: ambijent, panorama, veduta, memorija mjesta, osjećaj pripadnosti, identitet, genius loci…

Francuska je to još 1977. izrazila prvom rečenicom svojega Zakona o arhitekturi: „L’architecture est une expression de la culture.“ Arhitektura je izraz kulture. Zakon odmah potom arhitektonsko stvaralaštvo, kvalitetu građevina, njihovo skladno uklapanje u okoliš te poštovanje prirodnih i urbanih krajolika i baštine određuje kao javni interes.

Francuski primjer pokazuje koliko jedna rečenica zakona može jasno izraziti društvenu hijerarhiju vrijednosti. Kulturna kvaliteta prostora nije „nadgradnja“ kojoj ćemo se posvetiti nakon što riješimo „prave“ razvojne probleme, ona je javni interes po sebi. Jer, legalno, tehnički moguće i profitabilno nije isto što i prostorno vrijedno i kulturološki pripadno.

To možda najbolje znamo iz vlastitog iskustva - nakon frustrirajuće nemoći pred „divljom“ gradnjom s užasom smo shvatili da nam je legalna gradnja prouzročila nesrazmjerno veću i gotovo nepopravljivu štetu. Zato svi oni u kojih je moć nad hrvatskim prostorom moraju znati da prostor nije samo zemljište na kojem se može ili ne može graditi. Predmet brige za prostor moraju biti i ona dobra koja se ne mogu parcelirati, uknjižiti, kupiti niti obnoviti.

Za malu zemlju čija će ekonomija još dugo biti snažno oslonjena na turizam takva bi skrb trebala biti aksiomatska.

Ako je hrvatski prostor ključni resurs dominantne turističke i sada već snažne nekretninske ekonomije, prostorno planiranje ne može biti tek tehnologija određivanja gdje se i koliko smije graditi. Ono mora biti instrument društvene odluke o tome u kakvom prostoru želimo živjeti i kakvoga želimo ostaviti iza sebe.
Razvoj prostora ne može se mjeriti brzinom digitaliziranih procedura ni opsegom njegova trošenja. Ne upravljamo prostorom zato da bismo maksimalizirali količinu investicija, nego da bismo uvećali njegovu trajnu vrijednost.

Ponekad ćemo zato iznova graditi, ponekad obnavljati, rekultivirati zapušteno, rekvalificirati devastirano i revitalizirati opustošeno, a ponekad će najvrjednija prostorna odluka biti: suzdržimo se, ovdje ne gradimo ništa!

Planiranje prostora i upravljanje njime moralo bi nastajati iz uravnoteženog odnosa javne vlasti, kapitala, struke i zajednice okupljenih oko zajedničke ideje. Jer, moć nad prostorom ne pripada nikome pojedinačno, nego se oblikuje u relacijskom odnosu. Problem nastaje kada sustav zajedničku vrijednost pretvara u pojedinačnu korist, a zajednici ostavlja gubitak. Zato moramo prepoznati trenutak u kojem prestaje razvoj, a počinje uništavanje prostora.

I zato se moramo vratiti Dubrovniku.

Dubrovnik je pokušao učiniti nešto što bi u zemlji koja svoj prostor smatra jednim od temeljnih nacionalnih dobara trebalo biti normalno - preispitati smije li se područje građenja reducirati. Gradonačelnik je dobio policijsku zaštitu u trenutku kada su sile koje inače ostaju skrivene iza apstraktne grafike prostornog plana postale vidljivom prijetnjom.

A Hrvatska nema samo Dubrovnik. Ima 428 općina i 128 gradova računajući Grad Zagreb. Ukupno 556 jedinica lokalne samouprave.

Što bi se dogodilo kada bi i drugi gradonačelnici i načelnici poželjeli učiniti ono što sada čini Franković, vođeni istom spoznajom da je odustajanje od već planirane gradnje jednako legitimna razvojna odluka kao i planiranje nove?
Koliko bi policije trebalo Hrvatskoj da zaštiti sve one koji se usude preispitati postojeće građevinske mogućnosti ondje gdje su one u očiglednom sukobu s dugoročnim interesom zajednice?

Lako je zakonom proglasiti prostor dobrom od interesa za Republiku Hrvatsku. Mnogo je teže tom interesu dati stvarnu moć kada mu se nasuprot pojave konkretna parcela, konkretan kapital i konkretni milijuni.
Zato se možda prije odgovora na pitanje u koga je moć nad hrvatskim prostorom trebalo upitati: ima li Hrvatska dovoljno jasnu predodžbu onoga čemu u prostoru želi reći „da“, da bi znala čemu mora reći „ne“?

Jer prostor kojim upravljamo bez vlastite ideje neće dugo ostati bez ideje. Prisvojit će ga ideja onoga tko zna što od njega hoće.
I zato se pitanje u koga je moć nad hrvatskim prostorom svodi na brutalno jednostavan test:
Tko može reći „ne“ - i preživjeti?

• Podijeli na Twitteru
• Podijeli na Facebooku