Izvor i foto: Turizmoteka

Kada se govori o uspjesima hrvatskog turizma, gotovo se uvijek ističu broj dolazaka, broj noćenja i ukupni prihodi. Ti su pokazatelji važni, ali ne daju odgovor na možda najvažnije razvojno pitanje: tko u konačnici zadržava novostvorenu vrijednost? To pitanje postaje osobito važno u vremenu deglobalizacije i sve izraženije geoekonomske konkurencije.

Prema podacima Hrvatska turistička zajednica i Ministarstvo turizma i sporta Republike Hrvatske, Hrvatska raspolaže s oko 1,3 milijuna smještajnih postelja. Oko 62 % kapaciteta čini privatni smještaj. Kampovi imaju oko 21 % udjela. Hoteli raspolažu sa svega oko 10 % ukupnih kapaciteta. To je jedna od najneobičnijih struktura smještaja na Mediteranu, jer u konkurentskim turističkim zemljama hotelski sektor ima znatno veći udio.

Posljednjih dvadesetak godina strani državljani kupili su desetke tisuća kuća i apartmana, osobito u Istri, Kvarneru, Zadarskoj i, Šibensko-kninskoj, Splitsko-dalmatinskoj te Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Velik dio tih nekretnina koristi se za vlastiti odmor, kao drugi dom ili za turistički najam.

Istodobno, broj nekomercijalnih kreveta (vikendice i kuće za odmor vlasnika) snažno je rastao i danas doseže gotovo 700.000 kreveta, pri čemu stručnjaci upozoravaju da dio tog fonda služi i za neprijavljeno turističko iznajmljivanje. U nekomercijalnom smještaju (kuće i stanovi za odmor) u 2024. ostvareno je 10,5 milijuna noćenja, od čega su 60,3 posto ostvarili strani državljani. To, međutim, ne znači da su oni i vlasnici objekata, jer statistika obuhvaća i boravke kod rodbine i prijatelja.

Ono što smatramo da bi trebalo postati jedno od središnjih pitanja nije koliko je turističkih postelja u stranom vlasništvu nego, prije svega. koliki dio hrvatskog turističkog prostora postupno prelazi pod kontrolu stranog kapitala?

Gdje nastaje problem?

Nitko službeno ne objavljuje koliko apartmana i kuća za odmor posjeduju strani državljani, koliko je njihovih postelja registrirano za turistički najam, koliki dio turističkog prihoda ostvaruju strani vlasnici nekretnina. Drugim riječima, država vrlo precizno prati broj postelja, ali ne i strukturu vlasništva nad njima. Pregled dostupnih podataka pokazuje da Hrvatska nema službenu statistiku koja objedinjuje koliko je ukupnih turističkih postelja u stranom vlasništvu. To je iznenađujuće, s obzirom na važnost turizma za nacionalno gospodarstvo. Međutim, iz različitih izvora moguće je prilično točno rekonstruirati stvarnu (dosta nepovoljnu) sliku stanja.

Tko stvarno zarađuje?

Kad je riječ o stvarnoj zaradi treba razlikovati tri potpuno različite stvari koje se u javnosti često miješaju: koliko novca turisti potroše u Hrvatskoj; koliko turizam izravno stvara hrvatskog BDP-a; koliko od tog novca stvarno ostaje hrvatskom gospodarstvu i hrvatskim vlasnicima.

Prije svega, potreban je racionalan pristup- Stvarni udio turizma u BDP-u iznosi oko 12, a ne 20–25 posto. Najčvršći službeni podatak daje Satelitski račun turizma DZS-a. Nakon ispravka metodološke pogreške, za 2022. godinu izravni BDP turizma je 12,18 posto ukupnog BDP-a, a izravna bruto dodana vrijednost turizma 11,57 posto. Razlika između uvrježene percepcije nastaje jer šire promatrane turističke djelatnosti čine 24,53 posto bruto dodane vrijednosti, ali to nije isto što i stvarni doprinos turizma BDP-u.

Dakle, tvrdnja da turizam izravno stvara 20 posto hrvatskog BDP-a nije metodološki točna. Ali postoji važna dopuna: turizam ima snažne neizravne i inducirane učinke na građevinarstvo, trgovinu, promet, prehrambenu industriju, financije, nekretnine i druge sektore. Zato se u javnosti često pojavljuje brojka od oko 20 posto. Međutim, to je širi ekonomski učinak turizma, a ne njegov izravni doprinos BDP-u.

Raspodjela ostvarenih prihoda

Hrvatska ostvaruje gotovo 15 milijardi eura prihoda od stranih turista — ali to nije isto što i zarada Hrvatske. Prema HNB-u, prihodi od stranih turista u 2024. iznosili su 14,986 milijardi eura. To je impresivna brojka. Ali ona znači da su turisti toliko potrošili u Hrvatskoj — ne da je Hrvatska toliko zaradila.Od tog novca treba odbiti utrošena sredstva za uvoz hrane, pića, opreme i energenata, plaćanja stranim vlasnicima hotela, kampova, apartmana i restorana, profit stranih hotelskih lanaca, naknade međunarodnim booking-platformama, uvoznu komponentu građevinskih investicija, plaćanja stranom kapitalu i dobavljačima te odljev dobiti iz Hrvatske.
Zato je za Hrvatsku ključno pitanje:Koliki je neto turistički prihod nakon odbitka uvoza i odlijeva dobiti? Tu Hrvatska nema jednu jednostavnu javno komuniciranu brojku koja bi obuhvatila cijeli turistički sustav. Ali upravo bi to bio najvažniji podatak za ocjenu stvarne koristi turizma.

Tko zapravo profitira od hrvatskog turizma? U odgovoru na to pitanje leži ključna hrvatska turistička paradoksalnost. Najviše profitiraju vlasnici nekretnina. To je vjerojatno najveći i najmanje vidljivi dobitnik hrvatskog turizma.Turizam je snažno povećao vrijednost: zemljišta; stanova; kuća za odmor; apartmana; hotela i turističkih objekata. Dakle, dio turističkog profita nije otišao kroz tekući prihod, nego kroz rast vrijednosti imovine.Drugim riječima najveći dobitak mnogih nije bio prihod od turizma, nego povećanje vrijednosti onoga što posjeduju.

To je posebno važno jer je taj dobitak vrlo neravnomjerno raspoređen. Privatni iznajmljivači zadržavaju velik dio prihoda jer: imaju relativno niske troškove, često koriste vlastitu nekretninu, dio rada obavlja obitelj, porezni sustav je povoljniji nego kod velikih poduzeća. Ali i ovdje postoji paradoks: privatni smještaj donosi prihod velikom broju hrvatskih građana, ali istodobno potiče pretvaranje stambenog prostora u turističku robu. Zato turizam istodobno povećava prihode kućanstava. ali smanjuje dostupnost stanovanja, povećava cijene nekretnina, stvara ovisnost o sezonskom prihodu.

Veliki hotelski i turistički sustavi ostvaruju velike prihode, ali je važno pitanje tko je vlasnik kapitala. Ako je vlasnik hrvatski investitor, dobit ostaje u Hrvatskoj — barem dok se ne distribuira dalje. Ako je vlasnik strani fond, međunarodni lanac ili inozemni investitor, tada dio dobiti odlazi iz zemlje. Zato nije dovoljno pitati koliko hotel ostvaruje prihoda? Pravo pitanje glasi: koliko od njegove dobiti ostaje u Hrvatskoj?

Dobitnici su banke, osiguravatelji i financijski sektor. Turizam proizvodi ogromnu potražnju za kreditima; investicijama; osiguranjem; platnim prometom.Financiranjem nekretnina i hotela banke profitiraju od turističkog investicijskog ciklusa, a osobito kada se turistički prihod pretvara u novu nekretninsku investiciju.

Na turističkim prihodima obilatu zaradu ostvaruju međunarodne platforme i posrednici. Ovdje je posebno važan fenomen digitalnog odljeva vrijednosti. Gost troši novac u Hrvatskoj, ali dio prihoda odlazi: platformama za rezervacije; međunarodnim kartičnim sustavima; globalnim marketinškim platformama; međunarodnim turističkim posrednicima.

Turizam je zato danas sve manje samo pitanje: tko ima hotel ili apartman. Ključno je pitanje tko kontrolira gosta, podatke, rezervaciju i kanal prodaje? Praksa nam gotovo svakodnevno ukazuje da Hrvatska često nije vlasnik najvrjednijeg dijela turističkog lanca.

Što dobiva država? 

Država dobiva: PDV, porez na dobit, porez na dohodak, doprinose, turističke pristojbe, prihode od potrošnje, devizne prihode, odnosno priljev novca iz inozemstva. Istodobno država financira:ceste, vodoopskrbu, kanalizaciju, otpad, policiju, hitnu medicinsku pomoć; zaštitu prostora. infrastrukturu koja se tijekom sezone koristi višestruko više nego izvan sezone.

Zato bi bilo zanimljivo izračunati fiskalni neto učinak turizma: svi porezni i javni prihodi od turizma – svi javni troškovi koje turizam generira. Takav bi izračun dao puno realniju sliku od pukog zbrajanja turističke potrošnje.

Iz svega navedenog nameće se zaključak:

Hrvatska ne kontrolira dovoljno turističke vrijednosti, pa samim time smanjuje svoj ukupan ekonomski položaj. Hrvatska od turizma nedvojbeno ima velike koristi. Međutim, bruto prihod od 15 milijardi eura nije isto što i 15 milijardi eura hrvatskog nacionalnog bogatstva. Problem je što Hrvatska često prodaje prostor, nekretninu, rad i prirodni resurs, dok najveći dio strateške vrijednosti — kapital, platforme, financije, vlasništvo i kontrolu nad tržištem — nije nužno u hrvatskim rukama.

Hrvatski turizam stvara velik prihod, ali pitanje je tko kontrolira njegovu raspodjelu. Hrvatska je uspješna u privlačenju turista, ali još uvijek nije dovoljno uspješna u zadržavanju ukupne vrijednosti koju turizam proizvodi. Hrvatska je postala turistički uspješna prije nego što je postala vlasnički i razvojno dovoljno snažna. Zato se prihod od turizma često vidi u bilanci zemlje, ali se profit od turizma ne raspoređuje nužno u korist zemlje u istoj mjeri.

• Podijeli na Twitteru
• Podijeli na Facebooku