Izvor i foto: Turizmoteka

Autor: Ante Gavranović

NA RASKRŠĆU: KVALITETA SA SADRŽAJIMA ILI – PROPAST POLITIKE MASOVNOG TURIZMA

Izvješća o stanju i očekivanjima od turističke sezone vrlo su kontradiktorna. Pojedine destinacije su živahne, vibrantne, s puno događanja i puno interesantnih ponuda, a uz to nude i odgovarajuću kvalitetu. Destinacije koje to ne uspijevaju postupno gube svoje značenje. Tržište je (konačno) to očito prepoznalo. To se posebno odnosi na manje sredine gdje prevladavaju iznajmljivači. Snještajni kapaciteti uglavnom bez sadržaja i sa sumnjivom ponudom. No, oni gube korak i u većim destinacijama ako ne hvataju korak s povećanim zahtjevima stranih (pa i domaćih) gostiju.

Posljednjih smo dana u medijima I na društvenim mrežama sučeljeni s ozbiljnim kritikama. S jedne strane (podaci Ministarstva turizma i sporta te Hrvatske turističke zajednice) govore o ozbiljnom porastu broja turista i, posebno, broja noćenja. Tako je u prvih pet i po mjeseci ove godine broj noćenja i dolazaka osjetno porastao i prešao je razinu 2019.

S druge strane sučeljeni smo s ozbiljnim upozorenjima iznajmljivača soba i apartmana zbog izrazito slabe popunjenosti i ozbiljnog zastoja u bukiranju za naredno razdoblje. Upozorenja imaju osnovu: od ukupno 1,6 milijuna dolazaka u prva četiri mjeseca 2023. njih samo 36.000 ostvareno je u privatnom smještaju. . Normalno, najviše noćenja ostvareno je u komercijalnim objektima, u hotelima I kampovima.

Iznajmljivači ostali su u prvom dijelu godine ozbiljno prikraćeni iz dva razloga. Prvi, većina iznajmljivača orijentirana je na dva-tri ljetna mjeseca i pretežito nema uvjeta za prihvat gostiju izvan glavne sezone. Drugi razlog leži u činjenici da se iznajmljivači i ne trude previše da bi pripomogli produženju sezone. Uglavnom, zadovoljni su s onim što „uberu“ u tri ljetna mjeseca. Predsezona i posezona im nisu očito naročito zanimljive.

Uz to, sve je prisutnija praksa da iznjamljivači pokušavaju goste neposredno zainteresirati preko interneta, izbjegavajući posrednike i provizije, ali i kontrolu.

I tu imamo veliko šarenilo. Rovinj, Poreč, Split i Dubrovnik bilježe visoki postotak rasta, dok Makarska očekuje manji broj gostiju. Najviše je turista u Istri, a ugodno je iznenađenje Šibenik koji se izdvaja po tome što je revitalizacija povijesne baštine pomoću europskih sredstava vratila grad na turističku kartu Hrvatske.
Najuspješnija je Istarska županija, iako joj meteorološke prilike nikako nisu išle na ruku. U svibnju bilo je 22 dana kišovitih dana, a od prvih 12 dana lipnja kiša je padala 7 dana. Povećanom broju turista pripomogao je Schengen, ali mnogo važniji razlog je što se turistička ponuda Istre svake godine dodatno obogaćuje.

I u Šibeniku su rezultati bolji, kao rezultat pametne upotrebe sredstava iz europskih fondova, koje su onda povukle i druge stvari. Šibenik je (konačno) postao prepoznatljiv kao destinacija. To je omogućilo što je Šibenik grad koji je po glavi stanovnika povukao najviše novaca iz europskih fondova i napravio niz zanimljivih projekata pomoću europskih sredstava. Ispod radara šire javnosti prošla je informacija da je 1. lipnja otvoren Hrvatski centar koralja Zlarin, nekoliko dana ranije otvoren je posjetiteljski centar Kanal sv. Ante, obnovljene su tri tvrđave. Uglavnom, prošireni su sadržaji koji se nude i donose dodatnu vrijednost.

Pogrešna razvojna politika

Hoteli u našoj ukupnoj ponudi čine jedva desetak posto, dok nekomercijalni i privatni smještaj imaju dominantnu poziciju sa više od 900.000 ležaja, pri čemu 51 posto imaju privatna domaćinstva. Prođite jadranskom obalom, pa je vidljiva uzavrela izgradnja novih apartmana, čiji se broj prošle godine smanjio za oko 2000 objekata, ali je ponovno u zaletu. (Smanjenje broja kreveta u privatnom smještaju prošlih godina posljedica je pandemije u kojoj su se ljudi u strahu okrenuli dugoročnom najmu.)

Međutim, sve je vidljivija pogrešna politika na pojedinim destinacijama. Sada je svima jasno da je apartmanizacija uzela previše maha. Poučan je u tom pogledu primjer Makarske. Nedavno objavljeni podatci Instituta za turizam pokazuju da u Makarskoj buja i nekomercijalni smještaj, i općenito crno tržište; od 10-ak tisuća kreveta u kućama i stanovima za odmor samo 7 posto je registrirano kao komercijalni smještaj! Preostali kapaciteti su ili nekomerijalni smještaj, ili nemamo pojma što zapravo jesu i tko ih i na koji način koristi. 

Kako piše Makarska danas, ta priča ima i drugi nepovoljan aspekt priče. Od 500-tinjak objekata dvije trećine su također u famoznoj kategoriji nekomercijalnog smještaja. Dakle, tih 70-ak posto niti renta, niti prima goste; to su ljudi koji jednostavno povremeno uživaju u svojoj nekretnini. Tako barem, naime, kaže eVisitor. Makarani i uopće ljudi koji imaju stanove u raznim novijim zgradama u gradu kažu nešto drugačije. Kažu kako u solidnom dijelu tog tzv. nekomercijalnog smještaja kruže ključevi apartmana iz ruke u ruku i kako se radi o čistom ilegalnom rentijerstvu.

„I uza sve ove brojke, imamo i činjenicu da je u posljednjih 10 godina izgrađeno preko 1700 stanova. Zamjenica gradonačelnika Antonia Radić Brkan tvrdi kako po podacima gradskih službi ti stanovi nisu nastanjeni, a nisu ni kategorizirani kao apartmani. O čemu se radi, Grad opet nema saznanja. U cijeloj ovoj zbrci koja nastane kad na jedno mjesto nabacate silne brojke, koje mi volimo jer su egzaktne i jer nedvojbeno upozoravaju na srž problema, čitatelji međutim znaju ostati zbunjeni. Do nas su došli i komentari kako nije dovoljno pojašnjeno gdje je razlika između nekomercijalnog i crnog tržišta, a koja je moguća poveznica. Tepamo li vlasnicima nekomercijalnog smještaja kad ih ne nazivamo sivom zonom, ili se radi o, barem teoretski, posve drugačijim kategorijama“?

„Kada sumiramo gore navedene podatke, u Makarskoj se, od 10 tisuća kreveta spomenutim u kućama i stanovima za odmor, smještaj naplaćuje za mizernih 600-tinjak ležajeva. Kada zbrojimo podatke o objektima u eVisitoru, opet dolazimo do zaključka da se čak dvije trećine ne naplaćuje. Je li međutim tome zbilja tako? Aktualna dogradonačelnica kaže kako je dobar dio navedenih samo nelojalna konkurencija obiteljskim domaćinstvima. Njih se naziva rentijerima, i već je do sada u medijima bilo inicijativa da se takav oblik iznajmljivanja odvoji od smještaja kod domaćina, te jasno nazove nelojalnom konkurencijom.
Suma sumarum, Makarska ima oko 15-ak tisuća kreveta u privatnom smještaju, a čak 10-ak tisuća vikend stanova ili kuća, te k tome i 1700 novoizgrađenih stanova koji nisu uvedeni niti kao jedno niti kao drugo. Veliko je to područje podložno rentijerstvu i bujanju nelojalne konkurencije koje, međutim, ne muči samo Makarsku, ali u Makarskoj zbilja može poslužiti kao školski primjer“- ističe Makarska danas.

Makarska je zaista upečatljiv primjer, ali nažalost ne i jedini. Prisjetimo se slučaja Istre gdje je takav slučaj s desecima tisuća apartmana i vikendica. Analiza (I kontrola stvarnog stanja na terenu pokazala bi drastično porazne rezultate. Pri tome se ne radi samo o broju nelegalnih radnji već o neravnomjernom razvoju pojedinih turističkih destinacija koje ugrožavaju ukupan imidž zemlje, a ujedno ne pridonose adekvatan financijski učinak.

Zastoj u bukingu

Prema pisanju portala Istarski.hr postoje ozbiljni razlozi trenutnog zastoja u bukingu u našoj najrazvijenijoj turističkoj regiji. Nametnula su se tri glavna razloga, ne nužno tim redosljedom.

Prvo je povećanje cijena. Privatni iznajmljivači su u prosjeku podigli cijene smještaja za oko 30 posto. Tih 30 posto znatno nadilazi prosječnu stopu inflacije na našim tradicionalnim emitivnim tržištima i to povećanje najčešće nije pratila i kvaliteta usluge.

Drugi razlog je opći pad kupovne moći građana Europske Unije. Rat u Ukrajini samo je jedan od razloga. EU jednostavno više nije gospodarski lider i doba blagostanja za žitelje EU nažalost je nepovratno završilo.

Treći razlog je prekomjerna turistička izgradnja. Matematika je tu jednostavna, ne može se svake godine graditi toliko novih kuća za odmor i onda očekivati da će sve biti popunjene.

Sagledamo li sezonalnu distribuciju turističkog prometa prema vrstama smještajnih kapaciteta, razvidno je kako je promet u obiteljskom smještaju vrlo snažno fokusiran samo na vrhunac sezone. Kampovi bilježe nešto manje naglašen „sezonalni fokus“, dok je promet u hotelima sezonalno najravnomjernije raspoređen.

Pad kvalitete i neumjereni rast cijena

Drugi ozbiljan razlog nezadovoljstva stranih i domaćih gostiju odnosi se na pad kvalitete usluga i znatan porast cijena, koji počesto nije opravdan. O padu kvalitete ne treba previse trošiti riječi. Najvećim dijelom to proizlazi iz manjka kvalificirane radne snage. To će se pitanje sigurno i dalje zaoštravati i postaje sigurno jedno od središnjih pitanja naše ukupne ekonomske, a time i turističke politike.

Kad je riječ o cijenama moramo biti svjesni da je vrijeme jeftinog turizma za nama i da se više neće ponoviti. Kako mi (ipak) realno forsiramo masovni turizam (broj dolazaka i noćenja su i dalje u prvom planu svih izvješća o turističkim kretanjima) i gotovo nemamo uvjeta za ozbiljan razvoj turizma za putnike s većim platežnim mogućnostima (premalo hotela) još ćemo godinama plaćati danak dugogodišnjoj lošoj turističkoj praksi. Orijentacija na kvantitetu je ustvari poraz dosadašnje turističke politikem a “krivu Drinu” se teško ispravlja.

U skladu s tim moramo osigurati i ponudu koja prati takva kretanja. Znači, cijene moramo prilagoditi potražnji gdje mora biti mjesta i za “skupe” restorane, ali i za većinu gostiju, (osobito domaćih) sa skromnim platežnim mogućnostima. Pokušaji da se podizanjem cijena, bez obzira na pad kvalitete i skromne okvire ponuđenih sadržaja, teško mogu dugoročnije promijeniti objektivno prilično nepovoljnu sliku, a postoji realna opasnost da dovedemo u pitanje ukupan imidž i smisao naše turističke politike.

Ukratko, treba razvijati svijest i spoznaju da dodanu vrijednost u turizmu ne može dati samo broj noćenja ili dolazaka domaćih i stranih gostiju već da financijski rezultati sezone ovise, prije svega, o kvalitetnoj ponudi I proširenju sadržaja. A to opet znači da je vrijeme da se 'odmaknemo' od državnih jasala i prionemo radu.

Turizam svakako predstavlja široko i veliko dodatno tržište za cijeli niz proizvoda i usluga. Hrvatski poduzetnici još uvijek ne pronalaze svoj dugoročniji gospodarski interes kroz ulaganja u turizam ili djelatnosti bliske turizmu. Turističke sezone su, nažalost, kod nas još uvijek vrlo kratke, a ulaganja u takav poslovni ambijent objektivno previše rizična pa ostalo gospodarstvo jednostavno ne pronalazi dublju motivaciju i trajniji interes za drugačije poslovno ponašanje.

Kreatori hrvatske gospodarske politike, ako im je na srcu i turizam, moraju konačno shvatiti da efekti turizma nisu samo efekti komercijalnog uspjeha ili neuspjeha hotelskog dijela, marina ili kampova. U Španjolskoj ono što mi nazivamo i tretiramo kao turizam sudjeluje u ukupnom turističkom kolaču jedva sa 20 posto. Sve ostalo odnosi se na promet i usluge koje se pružaju gostima: trgovina, industrija hrane i pića, pa industrija zabave, sporta, proizvodnja raznih predmeta za uspomenu, turistički priručnici, razglednice i turističke galanterija u širem smislu, zatim proizvodi od tekstila i obuće. Sve je to u funkciji šarolike ponude i obogaćivanja turističkog proizvoda i sve to donosi prihode poduzetnicima i samoj državi.

Sigurno je da za takav pristup turizmu valja stvarati i pogodne makroekonomske uvjete, što je temeljni preduvjet da bi u pripremi turističke sezone zaista sudjelovali, vrlo aktivno, svi oni koji od njemu imaju ili bi mogli imati koristi. To je i jedini ispravni put utvrđivanja turizma kao gospodarskog prioriteta odnosno uspostavljanja nacionalnog konsenzusa oko potrebe takvog promišljanja funkcije turizma u ukupnom hrvatskom gospodarstvu.

• Podijeli na Twitteru
• Podijeli na Facebooku