Politika - ne činiti ništa - pokazala se pogubnom

Piše: Đuro Tomljenović

Izvor i foto: Turizmoteka

Godinama je Hrvatska podijeljena na interesne skupine, od onih najmoćnijih, do onih najsiromašnijih, koje su u sukobu jedne protiv drugih i koje su zaboravile zajednički legalitet, odnosno građanski duh. U takvoj Hrvatskoj, jasno, ne djeluju ni tržišna ni državna logika, već logika povlastica i pripadnosti. Građani Hrvatske intuitivno su osjećali da ih kriza legaliteta sve kažnjava, no velik dio nastojao se provući kroz rupe u zakonu.

Upravo višegodišnje cvjetanje korupcije, uključujući onu unutar lokalne i državne administracije, proizlazio je iz te logike, „uobičajenog nemorala", koji kod nas već predstavlja normu. Zbog svega toga ekonomskoj, socijalnoj i političkoj krizi u nas pridodaje se danas i moralna kriza. Dosadašnji hrvatski vlastodršci svoju moć gradili su na populizmu koji se hranio medijskom snagom i moći. Tako se godinama naši političari kunu u vrijednosti koje riječima brane, ali koje nisu provodili u praksi.

Stalno ponavljanje logike lijevi - desni, partizani - ustaše, prijatelj - neprijatelj omogućilo je da se namjerno zadržavaju ekonomske i socijalne nejednakosti i privatizacijske prevare koje su zemlju dovele do, za interesne skupine, pa i njihove sponzore izvana, prihvatljiv status quo.
Kod nas se politika - ne činiti ništa - pokazala pogubnom. Dugo odbijanje činjenice da smo u krizi i da su nam nužne promjene i preokret, naravno, nije pomoglo već odmoglo prevladavanju krize. I sada se, u nervozi, žurbi i uz pritiske EU, traže recepti za promjene i reforme, ali nažalost od istih znalaca koji nas godinama krivo vode starim, određenim skupinama prilagođenim instrumentima.

Zbog toga ovih dana nitko ne nudi očekivano - kako pokrenuti novu proizvodnju, supstituirati uvoz, iskoristiti vlastite potencijale u energetici, bogatstvu voda, hrani, znanju… A upravo svi naši stručnjaci, od ekonomista do inženjera, traže da Hrvatska povratkom vlastite proizvodnje pokrene razvoj i nužno nam novo zapošljavanje.

Nažalost u nas i dalje ostaje opća odrednica - da bismo premostili deficite, potreban nam je stalan dotok stranoga kapitala. Stoga se ovih dana čine veliki napori da ga se privuče, unatoč njegovu više nego dvojbenom utjecaju na domaće gospodarstvo. Jer deficit se ni ulaskom stranoga kapitala neće moći kontrolirati. Naime, investitori ne dolaze da pomognu već da ostvare što veći profit, a tomu je posljedica odljev kapitala iz zemlje.

Jasno, posljedica je novo zaduživanje pa se piramidalno zaduženje u nas i dalje nastavlja po formuli - današnji dugovi plaćaju jučerašnje…i pripremaju sutrašnje. Posljedice takve ekonomske politike plaćaju građani, posebice preko visokih kamatnih stopa i politike proračunske strogosti. Taj fenomen ovisnosti nije nov. Još 1969. čileanski ministar vanjskih poslova obratio se američkom predsjedniku Nixonu: "Iznosi koji izlaze iz naše zemlje nekoliko puta su veći od u nju investiranih. Ukratko Latinska Amerika daje više nego što prima."

Nažalost, i u nas su odbacivani prijedlozi onih koji zagovaraju samostalnije programe razvoja, temeljene na podizanju vlastite proizvodnje i supstituciji izvoza.
Zato razmislimo, ne nasjedajmo na kratkotrajne učinke koje će polučiti milijarde uložene u neke betonske turističke mastodonte, davanje zračnih i morskih luka u koncesiju, prepuštanje strancima gradnju energetskih objekata ili odustajanje od ulaganja u znanje i vlastiti razvoj.

Počnimo napokon misliti kao ozbiljna država i stvorimo vlastiti plan za dugogodišnji razvoj, bez savjeta onih, naših i tuđih, koji su nam godinama prodavali maglu i doveli nas u današnji nespokoj u kojem je za mene najporazniji podatak da svaki treći Hrvat koji je završio studij danas živi i radi u inozemstvu.