Hrvatska 2017. - ima još uvijek nade za nas...

Piše: Đuro Tomljenović

Mi smo zemlja koja se već 25 godina zadovoljava time što ima zastavu i himnu, ali nema zajednički cilj, zajednički san kakva bi trebala biti i čemu bi trebala težiti naša država Hrvatska. Živi se od danas do sutra, od naslovnice do uhićenja, od saborske svađe do ostavke ministra,pa i premijera, od statističkih podataka do njihova političkog tumačenja, od vađenja novca iz europskih fondova do njegovog trošenja na neproduktivne investicije...

Ovoj je zemlji dosta političkih smicalica i neznalica, treba nam istina, bez obzira na to koliko ona bolna bila.
Hrvatska treba postati zemlja nade, a ne samozavaravanja.
Ukratko, imamo državu koja se održava, a ne pokušava pronaći svrhu i cilj svoje uloge i postojanja.
Tranzicija nas je natjerala da se odreknemo našega da bi bilo njihovo; državnoga da bi bilo pojedinačno; odbacili smo vjerodostojnost, a preuzeli licemjerje; odrekli se poštenja, a preuzeli korupciju. Ne dopustimo da se država i dalje ponaša poput ružne djevojke koja razbija zrcalo kao da je ono krivo za njezinu ružnoću.

Kako ozbiljno govoriti o proračunu bez odluke o tome što hoćemo; kako ozbiljno govoriti o izlasku iz krize ako se nismo suočili s njezinim uzrocima? Dosta stvaranja privida da možemo, a ne možemo; da smo uspješni, a nismo; da radimo dobro, a ne radimo…
Hrvatska je na raskrižju. Može nastaviti dosadašnjim putem i pasivno čekati da se dogodi dužnička kriza kojom će upravljati međunarodne institucije kako bi zaštitile interese naših vjerovnika. Drugi je put - napustiti dosadašnju ekonomsku politiku te kao cilj postaviti određivanje rasta gospodarske aktivnosti i povećanje zaposlenosti.
Naime, dok ne postanemo aktivni kreatori svoje budućnosti, Hrvatska će i dalje, bez obzira na to što su nam nove investicije nužne, biti poprište špekulativnih ulaganja čiji ciljevi u pravilu nisu kompatibilni pretpostavljenim ciljevima nacionalne makroekonomske politike.

Istodobno, treba jasno odgovoriti na pitanje - namjerava li država i dalje velike prihode ostvarivati na teret budućih naraštaja, putem deficita robne razmjene i javnoga duga, ali i prošlih generacija, na temelju rasprodaje obiteljskog srebra, ili će uspostaviti novu ekonomsku politiku koja će se temeljiti na promišljanju i upravljanju našim golemim prirodnim i ljudskim potencijalima.
Dakle, Hrvatska, osim svojega svetog imena i zastave, mora napokon dobiti, općim konsenzusom dogovorenu razvojnu gospodarsku i društvenu strategiju, dostojnu sretne i bogate europske zemlje.
I za kraj, a možda i najvažnije, ovoj zemlji treba vratiti povjerenje - u prijatelje, ali i u političare, profesore, trgovce, doktore, policajce, suce... pa i u Europu koja se takođet traži...
Bez vjere, ponajprije u nas same, pa u mogućnosti za našu tvrtku, grad, državu - nema ni preduvjeta za promjene koje nam trebaju, kako bismo napokon postali ponosni ljudi, roditelji, građani i državljani ove male, ali prebogate zemlje, koju ni sva glupost, pljačke, neznanje i lakomost nisu uspjeli baciti na koljena...

I zato - još ima nade za nas...