A što, ako ne turizam?

Piše: Đuro Tomljenović


Reformirati gospodarski i društveni život zemlje vrlo je teško jer je sveprisutna borba za očuvanje stečenih prava. Dugoročnost vizija jedina je metoda koja može pomiriti kratkoročne i dugoročne ciljeve, ali i različite opcije u trenutku prihvaćanja programa.

Podsjetimo, za razliku od nas, mnoge zemlje imaju u parlamentu konsenzusom utvrđenu strategiju gospodarskog razvoja do čak 2030. Uspjeh tih vlada mjeri se brzinom i kvalitetom ostvarenja te strategije. Očito je da pristup reformama nalaže opću i najšire strukturiranu socijalnu raspravu, što iskustva svih razvijenih zemalja potvrđuju.
Tako i naša vlada mora konačno, u pravom smislu, okupiti svu hrvatsku pamet i promišljeno povesti državu u željenu, a ne nametnutu nam budućnost.
Naime, danas je, tvrdi u svojoj raspravi o razvoju hrvatskog društva dr. Saša Poljanec Borić, hrvatsko društvo nesposobno proizvesti dodanu vrijednost na temelju visokih tehnologija, odriče se proizvodnje kao takve, pa je osuđeno na niskoakumulativne djelatnosti - na turizam.

Može li se razvojem nazivati činjenica da na rubovima naših gradova, primjerice, niču trgovački centri, ali ne i tehnološki parkovi, na obalama Jadrana apartmani, ali ne i mali pogoni za cjelogodišnje zapošljavanje.... Istodobno, ruralni prostori nepovratno i ubrzano gube stanovništvo, stručnjaci su u zapečku, a medijima dominira nestručna elita.
No, vratimo se turizmu…

Turizam danas u Hrvatskoj sudjeluje s oko 16 posto u BDP.
Ipak, pogrešno bi bilo iz toga zaključiti da turizam treba postati strateška orijentacija našega dugoročnog razvoja. Naime, detaljne analize pokazale su da nijedna zemlja nije napredovala samo zato što je razvijala turizam, nego upravo obratno: što je gospodarstvo bilo razvijenije, to se više razvijao ekonomski potencijal turizma.
Vjerojatno ni ta teza koju zastupaju stručnjaci neće utjecati na one koji u psihozi oko turizma znaju samo ponavljati: "A što, ako ne turizam?"