Izvor i foto: Turizmoteka

Autor: Ante Gavranović

Ovih dana se mnogo govori o turizmu i perspektivama. Hrvatski turizam u završnicu godine ulazi s pozitivnim fizičkim i financijskim rezultatima, o čemu se, kao i o drugim temama, govorilo na Danima hrvatskog turizma (DHT) u Dubrovniku. Raspravljane su teme i trendovi iz poslovanja agencija i destinacijskih menadžment kompanija; govorilo se i o temi "revolucije u industriji turizma" (razgovarali ministri turizma iz Hrvatske, Grčke i Italije te čelnici Svjetske turističke organizacije-UN Tourisma). Pozornost je privuka i rasprava o utjecaju i mogućnostima umjetne inteligencije (AI) na putovanja te o važnosti gastronomske raznolikosti, kvalitete i autentičnosti za turističku ponudu. Ministar turizma i sporta Tonči Glavina stoga s velikom dozom zadovoljsstva ističe kako su „svjetski lideri na DHT-u potvrda međunarodne prepoznatljivosti Hrvatske“.

Posebno je zadovoljstvo i što smo najveći godišnji događaj u sektoru ponovo dočekalii s rekordnim rezultatima, ali i s konkretnom potvrdom kako su postignuti poštujući upravo održive prakse. Rast je generiran isključivo u razdobljima pred i posezone, što ukazuje na određene tržišne trendove, ali i činjenicu da je Hrvatska sve prepoznatljivija kao cjelogodišnja destinacija.
Opasnosti od euforije
Iako se stvarno možemo pohvaliti postignutim rezultatima, pa to činimo pomalo i pretjerano euforično, ne bismo u koncipiranju naše buduće turističke politike smjeli zaboraviti na neke činjenice, važne sa budućnost turizma i ulogu turizma u ukupnom hrvatskomgospodarstvu.

U globaliziranom svijetu, rijetke su zemlje koje su zadržale ekonomsku suverenost. Mnoge, osobito male i postsocijalističke države poput Hrvatske, integrirane su u svjetsku ekonomiju na način koji više odgovara definiciji periferije nego ravnopravnog sudionika. Turizam je u tom kontekstu postao dominantna grana hrvatskog gospodarstva – izvor prihoda, ali i znak strukturalne slabosti. Kada više od petine BDP-a dolazi iz djelatnosti koja ovisi o sezoni, stranim turistima i globalnoj stabilnosti, tada je opravdano postaviti pitanje: je li hrvatski turizam oblik ovisnosti prerušene u uspjeh?

Od društvenog turizma do tržišne euforije

U vrijeme socijalizma, turizam je imao drukčiju funkciju – bio je dostupniji radnicima i dijelom ideje odmora kao prava. Infrastruktura se razvijala planski, a prihod od turizma bio je važan, ali ne presudan za cjelokupnu ekonomsku strukturu. Devedesete godine donose dramatičnu promjenu – privatizacija, liberalizacija i nagli ulazak tržišnih pravila u prostor koji još nije zacijelio od rata. Obala postaje robom, a nekretnine glavnim sredstvom akumulacije.

Ova faza označava početak transformacije turizma iz dodatka razvoju u njegovu okosnicu – ali okosnicu ovisnu o inozemnim ulaganjima, kapitalu i potrošnji.

Komodifikacija prostora i digitalni kolonijalizam

S razvojem digitalnih platformi poput AirBnB-a, hrvatski turizam ulazi u novu fazu: hiperkomodifikaciju prostora. Stanovi se pretvaraju u apartmane, a gradovi u kulise. Centri Dubrovnika, Splita i Zadra gube lokalno stanovništvo – jer ulog u turističku zaradu postaje isplativiji od života. Digitalne platforme, najčešće američke, upravljaju prihodima, algoritmima i oglašavanjem – a lokalne zajednice preuzimaju rizik, trošak i posljedice.

Radi se o procesu koji David Harvey naziva "accumulation by dispossession" – akumulaciji kroz izvlašćivanje. U ovom slučaju, izvlašćivanje prostora, stanovanja, zajednice.

Ekološki i društveni otpor

U takvom kontekstu, nije čudno što se posljednjih desetljeća pojavljuju pokreti otpora – Srđ je naš, Pravo na grad, lokalne inicijative na otocima. Riječ je o antiglobalističkim reakcijama "odozdo", koje ne kritiziraju turizam kao takav, već njegov oblik: masovnost, komercijalizaciju i pretvaranje javnog u privatno. Rastuća svijest o ekološkom kapacitetu obale, klimatskim promjenama i potrebi za održivošću postavlja novo pitanje: može li Hrvatska razviti drukčiji model turizma?
Globalna kriza i mogućnosti zaokreta

Pandemija COVID-19 pokazala je koliko je turistički model ranjiv. Granice su se zatvorile, prihodi su presušili, a tisuće radnika ostalo je bez posla. Rat u Ukrajini dodatno je destabilizirao regiju i podsjetio nas koliko geopolitički konteksti određuju lokalnu stvarnost.

U tom svjetlu, pojam „deglobalizacije“ dobiva novo značenje – može li Hrvatska napustiti ulogu jeftinog ljetovališta i postati zemlja koja razvija vlastitu proizvodnju, inovacije i zeleni razvoj?

Između izbora i inercije

Turizam u Hrvatskoj nije samo ekonomska kategorija – on je simbol našeg položaja u globalnom lancu vrijednosti. Ako prihvaćamo njegovu logiku bez propitivanja, tada ostajemo u ulozi periferije – ovisni o sezoni, vanjskim šokovima i inozemnom kapitalu. No ako iskoristimo iskustva pandemije, klimatske krize i digitalnog izvlašćivanja, možemo tražiti alternativne modele. Lokalna proizvodnja, održivi razvoj, redistribucija i ograničenje rentijerstva možda su sporiji put – ali jedini koji vodi prema dugoročnoj stabilnosti i suverenosti.

• Podijeli na Twitteru
• Podijeli na Facebooku