Jerko Sladoljev, veteran hrvatskog turizma i prokurist Top Campinga u Poreču
Udruživanje u turizmu - Izazovi i prijetnje
Izvor i foto: Turizmoteka
Autor: Jerko Sladoljev
Na današnji dan prije točno 45 godina ( 1978.g.) u hotelu Esplanade Zagreb, na inicijativu Općeg udruženja turističke privrede Hrvatske i Zajednice za razvitak turizma Hrvatske , inicirano je osnivanje „Sekcije naturističkih središta Hrvatske„.
Osnivači : sveučilišni profesor dr.sc. Zdenko Tomčić , Branko Jakopović , čuveni hotelijer i „otac struke“ u hrvatskom hotelijerstvu, tada u ulozi direktora hotela Esplanade, prof. Nađa Ebenspanger, ravnateljica Hotelske škole Zagreb i predsjednica ogranka američke udruge HSME u Hrvatskoj
( Hotel Sales Management Association) i Jerko Sladoljev (autor ovog teksta) , tada voditelj inicijativne prodaje hotela i kampova u ondašnjoj „Rivieri“ iz Poreča. Profesorica Ebenspanger je bila i prva glavna tajnica
Novo osnovane Sekcije
„Sekcija naturističkih središta Hrvatske „ izdržala je svoj životni vijek do 1982. kada ju je
ondašnja Privredna komora Jugoslavije „ utopila“ u „Kamping udruženje Jugoslavije“, a i ono je “plesalo“ samo deset ljeta. Godine 1992. na inicijativu Ministarstva turizma RH, konkretno , ministra Marcela Popovića u Opatiji je osnovano „Kamping udruženje Hrvatske“ koje djeluje sada već 31 godinu.
Sve u svemu „ virus“ zajedničkog djelovanja u hrvatskom kamping turizmu kroz razne nazive i institucije, države i društveno-ekonomska uređenja djeluje već skoro pola stoljeća . Sudeći po današnjim rezultatima i tom prvom posijanom „zrnu“ iz 1978.g. i šačici zaljubljenika u struku, (bez obzira na vremena i društvene sustave) stvoren je , danas za mnoge naše kolege iz Europe zavidni razvojni učinak u brojkama, kvalitet, ali i respektabilni „know how“ koji svakako vrijedi sam po sebi puno više od samog hardwarea.
No, s druge strane u razvoju su se pojavili i određeni nedostatci koje bi trebalo ispraviti ako se želi otići korak dalje.
Udruživanja u struci su u biti nastavak školovanja i edukacija „u hodu „ i doškolovanje kroz razmjenu iskustava, usporedbe s kompetitorima, dakle i svojevrsni benchmarking . Većina europskih stručnih udruga poštuje regionalni pristup udruživanja , pa uz krovna udruženja postoje i regionalna koja imaju stanovite specifičnosti, probleme i razlike koje ih čine jačim ili slabijima. Zato je potreban individualan pristup stručnom radu koji se iz središnjice ne može rješavati.
A to je bolest naših udruga koje imaju poprilično centralistički pristup i predstavlja stanoviti minus za manje razvijene regije.
Na tragu tih iskustava , sudeći po strateškim odlukama specifično skrojenih standarda i ambicijama velikih turističkih kompanija u okruženju , takvo doškolovanje bi se moglo preseliti iz visoko obrazovnih institucija i udruga u visoke škole za turizam samih kompanija. Praksa je pokazala i dokazala da se najbrže ući ( uz dužna teoretska znanja ) direktno uz rad. A „iskovati“ dobrog stručnjaka i managera traži vrijeme koje je u praksi najkraće a metode i benefiti najefikasniji.
Ta praksa je već počela s dobrim rezultatima u Italiji gdje kompanije uz regrutiranje svojih eksperata pa i sveučilišnih profesora usmjeravaju budući turistički kadar. Ono što mi još nismo naučili na našim sveučilištima u odnosu na rezultate naših takmaca u Europi je odgovor na pitanje : „ Kako povećati iskorištenost naših kapaciteta i shodno tome EBITDA ?“. To su dva elementa koja su hotelskom investitoru najvažnija a u nas sudeći po europskim statistikama , dobrano zaostaju.
