Profit ne može biti superiorni kriterij za odlučivanje o lokalnim projektima

Piše: Đuro Tomljenović

Izvor: Turizmoteka

Danas, čini se da se ključ razumijevanja budućnosti našeg turizma nalazi u daljnjem rastu investicija. Nažalost, gotovo se uopće ne poklanja pozornost pitanju kamo bi trebao voditi taj rast. Dakle, trebali bismo kao prvo pokušati opisati što podrazumijevamo pod „željenom budućnosti”, koje ciljeve želimo postići razvojem turizma te koje okvirne uvjete pri tome treba poštivati.

A budućnost turizma, davno su rekli pametni ljudi, ovisi puno više o očuvanju prirodnih krajobraza nego o njihovom maksimalnom iskorištavanju. To jednostavno znači da se njezi i očuvanju krajolika uvijek treba dati prednost pred turističko-ekonomskim i tehničkim svrsishodnostima.

Kao lokacije za nove resorte i turističke sadržaje ne treba koristiti „prazne uvale” nego – kad god je to moguće – postojeća naselja (selo, zaseok). Mjesto tvori jezgru turističkog odredišta, koje će se izgraditi kao njegova nadopuna.
Dakle, nužan je balans između ekonomskih, socijalnih i okolišnih elemenata našeg života.
Da bi se taj balans ostvario treba nacionalne i lokalne razvojne prioritete prilagoditi tomu da :
-pravila slobodnog tržišta ne mogu biti važnija od lokalnog interesa, tj. postizanja samodostatnosti,
-da profit ne može biti superiorni kriterij za odlučivanje o lokalnim projektima,
-da se zapošljavanju mora pristupiti u kontekstu lokalnih društvenih potreba, a ne s gledišta maksimiziranja profita.

Stoljećima su naši stari gradili tvornice s imenom, hotele za europsku elitu, hranu i vino za bečke sladokusce ili pak kamen po kamen slagali meje radi malo vina i ulja.
Danas se svega toga previše lako odričemo. Za malo kratkotrajnog zadovoljstva prodajemo baštinjeno od otaca, nesvjesni da ustvari prodajemo i budućnost svoje djece. A što kada sve prodamo?

Zašto razvijene europske zemlje drže u vlasništvu svoje najveće banke, telekomunikacije i uopće kompanije koje donose velike profite i dividende - a mi ih prodajemo. I to nakon što se pokazalo da je upravo takva rasprodaja danas najveće razvojno ograničenje zemalja poput Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, danas članica EU.

Dok ne postanemo aktivni kreatori naše budućnosti, Hrvatska će i dalje biti poprište špekulativnih ulaganja čiji ciljevi u pravilu nisu kompatibilni pretpostavljenim ciljevima nacionalne makroekonomske politike (imamo li ju?). Očito ćemo i dalje biti poligon za gradnju velikih turističkih naselja, odnosno, pranje love velikih investitora, a mi, odnosno, lokalno stanovništvo će im konobariti i čistiti, dok ih ne zamjene jeftiniji stranci, ili će pak uvečer glumiti turistima Dioklecijana, Marka Pola ili pjevati i plesati.

Nažalost sve to lutanje u traženju autentičnog razvojnog cilja u turizmu, prihvaćamo, jer je i ovakav turizam za lokalno stanovništvo bolji nego nikakav. Očito je da, kao ni u poljoprivredi, ni u turizmu ne znamo što od njega želimo, koliko i kakav nam se on isplati.