Možemo li Hrvatsku učiniti zemljom sretnih ljudi, po uzoru na Vatrene?

Piše: Đuro Tomljenović

 

Izvor: Turizmoteka       Foto: HNS

 Piše: Đuro Tomljenović


Danas je hrvatska nogometna reprezentacija odigrala posljednju utakmicu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Vraćaju se kući kao druga najbolja nogometna vrsta na svijetu!
Uspjeh pregolem, jedinstven …
Mjesec dana tih 22 momaka sa svojim izbornikom i trenerom, svojim znanjem, vještinom, zalaganjem, vjerom u svoje snage, zajedništvom očaralo je cijelu Hrvatsku, našu dijasporu ali i sve one u svijetu koji poštuju znanje, zajedništvo i poštenu borbu i zalaganje.
Oko njihove želje, cilja i zajedništva okupila se cijela Hrvatske, te ih, svojom podrškom, pjesmom i veseljem poticala na sportske uspjehe.

I uspjeli su, osvojili su srebrenu medalju, ali i nas njihove navijače, obožavatelje, okupiti u zajedničkom cilju i vjeri i nadi u njihov i naš uspjeh. Dali su nam toliko nam zadnjih godina potrebnu nadu i vjeru u vlastite snage. Potaknut tom probuđenom energijom i nadom, i uvjerenjem da i mi možemo biti uspješna država, država sretnih i bogatih ljudi, cijenjenih od drugih, javno upućujem poziv : Zašto od hrvatske države i hrvatskog društva ne učinimo, kao naši Vatreni nogometni tim, uspješnu i u Europi i svijetu cijenjenu zemlju? A pravi i jedinstveni je trenutak!

Mi smo zemlja koja se već 27 godina zadovoljava time što ima zastavu i himnu, ali nema zajednički cilj, zajednički san kakva bi trebala biti i čemu bi trebala težiti naša država Hrvatska. Živi se od danas do sutra, od naslovnice do sudskih procesa, od saborske svađe do ostavke ministara, od statističkih podataka do njihova političkog tumačenja, od bespogovornog vjerovanja Bruxellesu do izokretanja njihovih zahtjeva za reforme. Ovoj je zemlji dosta političkih smicalica i neznalica, treba nam istina, bez obzira na to koliko ona bolna bila.
Hrvatska treba postati zemlja nade, a ne samozavaravanja! Ukratko, imamo državu koja se održava, a ne pokušava pronaći svrhu i cilj svoje uloge i postojanja.

Tranzicija nas je natjerala da se odreknemo našega da bi bilo njihovo; državnoga da bi bilo pojedinačno; odbacili smo vjerodostojnost, a preuzeli licemjerje; odrekli se poštenja, a preuzeli korupciju. Ne dopustimo da se država i dalje ponaša poput ružne djevojke koja razbija zrcalo kao da je ono krivo za njezinu ružnoću.
Kako ozbiljno govoriti o proračunu bez odluke o tome što hoćemo; kako ozbiljno govoriti gospodarskom razvoju ako se nismo suočili s uzrocima njegovog upropaštavanja? Dosta stvaranja privida da možemo, a ne možemo; da smo uspješni, a nismo; da radimo dobro, a ne radimo…

Hrvatska je na raskrižju. Može nastaviti dosadašnjim putem i pasivno čekati da se dogodi dužnička kriza kojom će upravljati međunarodne institucije kako bi zaštitile interese naših vjerovnika. Drugi je put - napustiti dosadašnju ekonomsku politiku te kao cilj postaviti određivanje rasta gospodarske aktivnosti i povećanje zaposlenosti.
Naime, dok ne postanemo aktivni kreatori svoje budućnosti, Hrvatska će i dalje, bez obzira na to što su nam nove investicije nužne, biti poprište špekulativnih ulaganja čiji ciljevi u pravilu nisu kompatibilni pretpostavljenim ciljevima nacionalne makroekonomske politike, koju, zar nije sramota-nemamo!

Istodobno, treba jasno odgovoriti i na pitanje - namjerava li država i dalje velike prihode ostvarivati na teret budućih naraštaja, putem deficita robne razmjene i javnoga duga, ali i prošlih generacija, na temelju rasprodaje obiteljskog srebra, ili će uspostaviti novu ekonomsku politiku koja će se temeljiti na promišljanju i upravljanju našim golemim prirodnim i ljudskim potencijalima.

Dakle, Hrvatska, osim svojega svetog imena i zastave, mora napokon dobiti, i to prije izbora, općim konsenzusom dogovorenu razvojnu gospodarsku i društvenu strategiju, dostojnu sretne i bogate europske zemlje.

I za kraj, a možda i najvažnije, ovoj zemlji treba vratiti povjerenje - u prijatelje, ali i u političare, profesore, trgovce, doktore, policajce, suce...
Bez vjere, ponajprije u nas same, pa u mogućnosti za našu tvrtku, grad, državu - nema ni preduvjeta za promjene koje nam trebaju, kako bismo napokon postali ponosni ljudi, roditelji, građani i državljani ove male, ali prebogate zemlje, koju ni sva glupost, pljačke, neznanje i lakomost nisu uspjeli baciti na koljena... I zato - još ima nade za nas...
Naši Vatreni i njihov trener trebaju nam biti putokaz!