Moramo se suprotstaviti sadašnjoj tendenciji apsolutizacije kapitala i interesa kapitala

Piše: Đuro Tomljenović

Piše: Đuro Tomljenović

U 2017. rekordne turističke brojke, uz radost donijele su i brige. Najtraženije destinacije na svijetu, a odnedavno i kod nas, počinju razmišljati kako obuzdati, smanjiti broj turista u njihovom mjestu, gradu. Traži se prava mjera…
No, kako uskladiti nerazmjer želja Vlada da kroz turizam povećaju prihode, odnosno BDP, i želje domaćina, da zarade od turizma, ali i da žive svoju svakodnevnicu u skladu sa željama i navikama.

Istodobno i u nas se pokazuje veliki nedostatak turističkog kadra. Dok smo godinama upozoravali da se ne će moći vječno iz kontinentalnih dijelova Hrvatske u naše jadranske turističke centre dovoditi, na nekoliko mjeseci radnu snagu i to sve uz podcjenjivačku malu plaću, turistička industrija se oglušila.

To je i razumljivo, jer se u nas već dugo zaboravlja da su s radom usko povezani samopoštovanje, priznanje, ponos, razvijanje vlastite osobnosti, životni cilj i ispunjenje života.
Sada kada smo svjedoci masovnog odlaska naših ljudi u inozemstvo koji tamo traže plaću dostojnu čovjeka i koji želi cijelu godinu živjeti od rada, nastala je panika.
Odjednom se nude veće plaće, bolji uvjeti stanovanja, cjelogodišnje zapošljavanje.. Pitanje je samo, jeli to otrežnjenje došlo prekasno?

Prije par godina dvojica uspješnih turističkih stručnjaka iz inozemstva mi je reklo:
„Najveća vrijednost hrvatskog turizma i vaše ponude je- domaća radna snaga!“
Rijetko će te naći u Europi, pa i u svjetskim turističkim središtima da vas poslužuju lokalni ljudi. No, to očito ne znaju ili ne razumiju svi oni koji sve glasnije traže uvoz radne snage.

Umjesto ozbiljne rasprave o tome, pa i u Saboru, njihovi zahtjevi su ispunjeni višekratnim povećanjem kvota za uvoz radne snage iz inozemstva. Opravdanje za takve zahtjeve, nerijetko su, „veliki pritisak stranih ulagača za investiranje u naš turizam“, i zato nam, kažu oni „treba uvoz radne snage“.

Takvo gledanje je opasno, jer unapređenje turizma, nove investicije i turistički rast nikada ne smiju biti sami sebi svrhom! Turistička gradnja ima ,općenito, smisla samo ondje gdje novootvorena radna mjesta koriste za zapošljavanje lokalnog stanovništva toga mjesta, regije ili kao u nas države.
Ako nas u svemu tjeraju da učimo od razvijenih europskih gospodarstva, onda učimo i na njihovom iskustvu.

Kada je u europskim zemljama, kao u Austriji, Njemačkoj.. uvezena radna snaga u turističkoj branši, domaće stanovništvo, posebice mladi, prestalo je u tim zanimanjima gledati svoju budućnost.
Zato, pitam, što će nam nove turističke investicija, ako već sada nemamo dovoljno radne snage?
Što će nam investicije putem kojih strani kapital želi samo kapitalizirati našu položajnu rentu, a gdje će zaposliti stranu radnu snagu, jer domaće nema? Kome treba takav „razvoj“?

Zato predlažem, umjesto brzoplete i neprihvatljive politike rasta i investicija po svaku cijenu neka vlada sjedne s turističkim poslodavcima i dogovore se kako dalje.
Na primjer, neka država smanji stopu PDV-a za turizam sa 25 na 10 posto, ali uz uvjet da, dobit ostvaren tim činom, turistička industrija mora uložiti za znatno povećanje plaća naših konobara, kuhara, domaćica…

Uostalom naši hotelijeri već sada imaju cijene smještaja gotovo na razini naših susjeda Austrije, Italije ili Njemačke, no ne odvajaju za plaće koliko i oni (kažu, zbog skupe države).
Hrvatskoj je turizam previše važna djelatnost da bi ju i dalje prepustili samo zahtjevima tržišta.

Ako se u turističkoj djelatnosti ostvare plaće kao i u drugim europskim zemljama (a hotelijeri mi tvrde da je to moguće ako im država dade iste uvijete poslovanja kao i u tim konkurentskim zemljama) učinit ćemo turističko-ugostiteljsku djelatnost atraktivnom za mlade, odnosno otvorit ćemo otvorena vrata brojnim našim ljudima koji su potražili posao u stranim turističkim objektima. Tako bi dogovor između države i turističke industrije bio i veliki korak u očuvanju stanovništva, odnosno važan segment nove, toliko nam potrebne, hrvatske demografske politike.

Ivan Pavao II je rekao: „Turizam je stvoren radi čovjeka, a ne čovjek radi turizma.“
Današnje nam iskustvo govori da gospodarstvo na nekim područjima (turizmu) više ne služi životnom okruženju onako kako bi trebalo, nego da ekonomski imperativi sve više kolonijaliziraju životno okruženje.

Dakle, svrha svakog razvoja trebala bi biti razvijati čovjeka , a ne stvari!

Zato, po meni, treba zahtijevati da turistička politika vodi računa prije svega o ljudima koji žive uz naše uzmorje, o ostanku naših ljudi na otocima, o povratku i zapošljavanju mladih, a ne da bude usmjerena na politiku rasta i zahtjeva turističke industrije, odnosno investitora.

Moramo se suprotstaviti sadašnjoj tendenciji apsolutizacije kapitala i interesa kapitala. Rad i interes i želje lokalnih ljudi, ali i cijele države imaju prednost pred interesom kapitala.