Naslovna stranica vodiča KORČULA 1922

Izvor i foto: Turizmoteka/Ante I. Curać/Knjižnica Ivan Vidali 

Autor: Ante I. Curać, Žrnovo

U godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata u Korčuli nije bilo turizma (1919-1921 otok Korčula je bio pod Talijanskom okupacijom), no izgleda da je u godini 1922 ipak bilo nešto posjetitelja – turista, jer se je Korčulanski opat, Don Mašo Bodulić, našao ponukan tiskati svojevrstan vodič za strane posjetitelje.

Tko je bio spomenuti pisac?

Don Maksimilijan (Korčulanima poznatiji kao Dun Mašo), Bodulić, rođen je u Korčuli 1866, a umro u Dubrovniku 1935 godine. Završio je studij teologije u Zadru, bio svećenik u Pupnatu, u Lumbardi i u Korčuli. Godine 1919 imenovan je Korčulanskim mitronosnim opatom, arhiprezbiterom i dekanom. Više puta je bio općinski i banski vijećnik Primorske banovine, uvijek dosljedan Pavlinovićevim i Klaićevim načelima narodnog jedinstva.

Dok je bio Korčulanski opat, njegovim zauzimanjem obnovljena je katedrala. Surađivao je svojim člancima u nekoliko novina dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegova kratka povijest Korčule objavljena je na Njemačkom jeziku u Kromerizu u Českoj 1911 i 1929 godine (izvor: Hrvatski Biografski Leksikon).

Vrlo je vjerojatno da se je po starome gradu Korčuli još prije Prvog svjetskog rata moglo vidjeti znatiželjne strance u obilasku njegovih starina. Mnogi su se vjerojatno zaustavljali i propitkivali župnika Dun Mašu, pa je ovaj vrijedan svećenik odlučio napisati kratak izvadak iz povijesti svojega grada, namijenjen njegovim posjetiteljima. To je, dakle, prvi vodič (bedeker, kako su se tada zvale slične tiskovine) za posjetitelje Korčule.

Primjerak vodiča iz 1922 godine je napisan na Hrvatskom jeziku, preštampan iz „Narodne Svijesti“, a tiskan Brzotiskom Dubrovačke Hrvatske Tiskare u Dubrovniku, kako je navedeno na stranici 3 vodiča.

Vodič je bio komercijalni poduhvat, jer se je prodavao po 3 dinara na početku. Onda je netko prekrižio cijenu 3 i napisao 4 (inflacija?). Petnaest je njegovih stranica posvećeno reklamama tadašnjih korčulanskih i dubrovačkih trgovaca i zanatlija, koji su financirali tiskanje. Oglašivači su vjerojatno pokrili troškove objavljivanja, a uz to su ga zainteresirani kupci plaćali. Zanimjiva i poučna komercijalno-informatička kombinacija!

Vodič sam dobio ljubaznošću gospođe Milojke Skokandić, direktorice knjižnice Ivan Vidali iz Korčule, kojoj zahvaljujem.

Prolistajmo ga zajedno.
Kurzivom sam označio dijelove teksta kojega sam preuzeo iz vodiča.

Na stranici 2 se nalazi oglas Dubrovačke parobrodarske plovidbe s popisom teretnih i putničko-teretnih parobroda, te voznim redom (pruge) linija, koje je Društvo držalo od jedne do druge Jadranske dužobalne luke, ali i jedne preko Jadranske: iz Gruža do Barija u Italiji.
Na stranici 4 nalazi se fotografija ograde dvorišta zavoda Anđela Čuvara (časnih sestara Dominikanki) s pogledom na more i na zapadni dio grada Korčule. Autor se ispričava što nije mogao doći do drugih fotografija (klišeja) „da djelo ovog puta iziđe bolje ilstrovano“.

Na stranici 4 počinje priča o postanku grada Korčule.

Dun Mašo je, očito, bio dobar poznavatelj povijesti Korčule, te isto tako dobar tumač njenih povijesnih i kulturnih vrijednosti. Evo nekoliko citata iz njegovog teksta:

O postanku grada Korčule na istoimenom otoku, koji se latinski zove „Corcyra-Nigra“, grčki „Korkyra Melaina“ (crn radi svojih negdašnjih gustih šuma), a talijanski „Curzola“, nemamo pouzdanih podataka. Kao što su se svi starinski gradovi dičili, da su bili utemeljeni od kakova junaka, tako predaja veli o Korčuli, da ju je utemeljio trojanac Antenor.

Ova legenda o osnivanju Korčule od strane Trojanskog junaka, je nekada bila istaknuta na kamenoj ploči koja je stajala na zidu tvrđave „Od morskih vrata“. Na njoj je pisalo:

                                                           Hic Antenoridae
                                               Korkyra prima Melaniae
                                                     fundamenta locavit

Što bi se moglo prevesti „Ovdje je Antenor postavio prve temelje Crne Korčule“.
Ta je legenda nastala i ploča bila postavljena, prema nekim tumačenjima, u vrijeme renesanse. Bez obzira dali je to bila istina temeljena nekim povijesnim dokumentom ili samo puka legenda smišljena od strane davnih generacija Korčulana, te kamene ploče, na žalost, više nema za vidjeti u Korčuli. Nestala je u ždrijelu neke drobilice (kao i mnoge gotičke bifore i trifore sa fasada starih palača), u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada povijesni spomenici nisu imali nekog posebnog značaja. Evo još jedna napomena: legendu o Trojanskom utemeljitelju naše Korčule je nadjačala novija legenda, ona o Marku
Polu. Ali o njemu očito pisac ovoga vodiča nije znao ništa, pa ga ne spominje.

Zatim Dun Mašo nastavlja:

Neki povjesničari kažu, da je bila naseobina Feničana, a drugi Liburna. Povjesnički je priznato samo to, da su prvi stanovnici ovoga otoka bili Grci i da je pučki jezik na cijelom otoku bio grčki sve do polovice XI. vijeka. To nam potvrgjuje grčki natpis nagjen prošloga vijeka u mjestu „Koludrt“, gdje je sada grobište mjesta Lumbarde.

Na Korčuli da se je govorilo Grčki tijekom više od jedanaest stoljeća? Teško bi se s tom tvrdnjom složili povjesničari, ali pustimo da nam Dun Mašo priča dalje.

Godine 168. prije Isukrsta dogje Korčula pod rimsku vlast, ali pod carem Oktavijanom bi gotovo uništena, jer jedan dio njezinih stanovnika skupa sa onim bližnjeg otoka Mljeta kano gusari plačkahu rimske brodove.... Desetoga vijeka dogjoše Slaveni sa kopna blizu rijeke Neretve na ovaj otok, isprva u malom broju, kašnje sve to više, te se je hrvatski jezik tako brzo raširio, da u XII vijeku ne bijaše više traga grčkom jeziku na otoku.

I sada nešto važno za naš grad i njegovu povijest:
Dolaskom Slavena nalazimo prve tragove kršćanstva, a g. 1300. dobila je Korčula svoga prvoga biskupa, te se je biskupija održala sve do g. 1830 kada je bila pridružena dubrovackoj, a g. 1876 dobila je opatiju.

Ovaj podatak je važan, jer su biskupi stolovali u katedralama, brinuli su o njezinoj veličini, ljepoti, uređenju, namještaju, oltarskim i drugim slikama, te mi danas s ponosom govorimo o katedrali kao o najznačajnijem Korčulanskom povijesno-kulturnom spomeniku.

Biskupa više nema, ali je naziv ostao. Ukinuće biskupije je bio ozbiljan gubitak za naš grad, pa se je taj čin više godina odugovlačio javiti javnosti.
Dun Mašo dalje piše o Mletačkoj upravi nad Korčulom od 1129 do 1358, kada ustupi republika mletačka Korčulu ugarsko-hrvatskom kralju Ljudevitu, a g. 1414 dubrovačka republika, obveže se na godišnji danak ugarsko-hrvatskom kralju i zauzme upravu Korčule.
Pošto je postupala vrlo strogo s gragjanima, ovi se podigoše proti njoj, te se g. 1420 oslobodiše, a videći pak da se sami ne mogu uzdržavati, predadoše se na 24. aprila pomenute godine svojevoljno mletačkoj republici, uvjetom da im bude uzdržana unutarnja autonomija, kakovu su otprije uvijek uživali.

Korčulani su svoja autonomna prava temeljili na Statutu iz godine 1214, a koji je bio pisan od strane Venecijanskih pravnika za vrijeme prve uprave. Jedno od prava Korčulanskih seljaka je bio da nisu vlastelinski kmetovi, što je Venecija poštivala sve do 1797 godine, kada je prestala njena uprava ukinućem Venecijanske republike od strane Napoleona.
Nakon toga napominje kratkotrajne uprave Austrije, Francuske, Rusije, Engleske, pa od 1815 ponovo Austrije, sve do 1918, nakon koje godine je otok pripao Italiji do 19 travnja 1921, kada ugje u Korčulu vojska države Srba, Hrvata i Slovenaca, te je grad kao i cijeli otok konačno pripojen majci Jugoslaviji.

Na stranici 7 počinje detaljni opis Znamenitosti grada Korčule, s uvodom:

Korčula premda malo mjesto i prostorom i stanovništvom, posjeduje ipak prilično lijepih starinskih umjetnina i gragjevina kao malo koje drugo mjesto.

1). Izmegju ovih prvo mjesto zauzimlje „Opatska crkva sv. Marka. Sagragjena XIII. Vijeka na tri broda u romanskom slogu pomješana s gotskim; zvonik je bio kasnije podignut, naime godine 1440., a današnju kapela sv. Roka sagradiše gragjani g. 1572. kao zavjet, kad je prestala strašna kuga.

Nakon ovog uvoda Dun Mašo navodi sve značajne artefakte katedrale od „velikog prozora u obliku ruže na pročelju“ (rozete na fasadi), preko „tribuna“ (ciborija) povrh glavnog oltara, krasna vrata Sakristije u gotskom slogu, pa četiri slike, drveni kip Blažene Gospe, misno odijelo, zlatni kalez, srebrni kalez..., pa prelazi na druge gradske spomenike uz nužno objašnjenje što znače i kada su sagrađeni ili postavljeni. Svaki je značajan spomenik naveden pod rednim brojem.

Slijediti ćemo njegove opise: Ispred katedrale na trgu sv. Marka nalazi se kuća izumrle porodice Ismaelli, malo dalje je kameniti stup, podignut 1515 s uklesanim insignijama mletačke republike, tadašnjeg dužda Loredana i kneza Giustiniani , pa su na pročelju kućišta Arneri znameniti gotički prozori mnogo slični prozorima Palače u Mlecima u Velikom Konalu, prozvane „La ca d'oro“.

Spominje, nadalje, kucalo na vratima porodice Arneri, doneseno u XVII vijeku sa otoka Kandije... Kucalo je od mjeda, majstorski izdjelano.

Dun Mašo zatim prelazi na spomenike s ruba Staroga grada, kao što je Loža na Strossmajerovoj obali (zapadna gradska luka) sagragjena XVI vijeka; odatle su se puku javljale naredbe vlasti i proglasivale osude. Dva obeliska na podnožju kamenitoga mosta (tzv Morska vrata) na istoj obali podignuta su na čast gradskih knezova Paskaligo i Telani XVI vijeka.

Iz njegovog vodiča saznajemo da je prvi trg popločan u gradu i uregjen 1569 godine bio onaj ispred općine, a krasan kameniti stup s lavom na njemu je bio podignut na čast gradskog kneza Michieli. Nadalje saznajemo da su Gradska vrata sa strane istoka na istomu trgu podignuta godine 1650 pod knezom Balbi, na počast Leonarda Foscola, koji je bio opći načelnik Mletačke Dalmacije.

Dun Mašo nastavlja s opisom četiri tornja ili kule okolo grada, sagragjene od godine 1485-1500 od gragjana Korčule, s dozvolom mletačke vlade na obranu mjesta, a pod brojem 15 navodi:

Razorene kuće bez krova (nazvane kućišta) koje se nalaze u velikom broju u gradu, jesu zgrade što su bile usljed kuge, koja je dvaput strašno harala, naime g. 1529 i 1571, u Korčuli, promišljeno sažgane, da se zapriječi okuženje grada. U ono doba oganj bijaše jedino sredstvo raskuživanja.

Mnogi Korčulani drže da su kuće bez krova posljedica savezničkog bombardiranja pred kraj Njemačke okupacije Korčule, 1944 godine. Ovo će biti novost za mnoge, a posebno bi bilo zanimljivo znati na koji način su se u starome gradu, u usko zbijenim kućama, promišljeno sažgane, one okužene, a da se požar ne proširi na susjedne kuće ili one preko uskih ulica!?

Zatim pisac opisuje znamenitosti izvan grada:  crkvu Svetog Nikole sa dominikanskim manastirom, otočić Badija s crkvom i franjevačkim samostanom, otočić Vrnik sa kamenolomima s izvrsnim kamenom, poznat još iz vremena Rimljana, brežuljak s crkvicom svetog Antuna sa krasnim vidikom sagragjena godine 1420, a pritom ne zaboravlja spomenuti da je u njoj sahranjen biskup Nikola Španić godine 1702, a on je oporučno zaželio da se do te crkvice, uz 102 kamene stepenice, posadi aleja velebnih čempresa, koji još i sada sačinjavaju krasnu „allée“ . Nije zaboravio spomenuti velike i glasovite dalmatinske škvere, na kojima se i danas grade uzorne lagje za privatne osobe i za razna društva, kao i elegantni čamci za ratnu mornaricu bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Na kraju Dun Mašo navodi da škveri i kamenolomi bijahu od starine dva najglavija vrela dobiti i dva najbolje razvijena obrta pučanstva grada Korčule. Danas, na žalost, nema nikoga tko bi nastavio te dvije tradicije!

Na kraju svojeg romantičnog opisa obavještava strance što sve ima grad Korčula (te godine 2000 stanovnika) od školskih ustanova do zanatskih škola, općinsku glazbu i pjevačko društvo, a posebno naglašava lijepe, duge, proste od gliba i praha, a donekle hladom snabdjevene setnje na zapadnoj i istocnoj strani grada; ubav i borovima te drugim zelenilom bogati gradski „park Hober“.

Pa nastavlja s opisom sela u blizini, a ona nude također zanimljivosti i vrijedna su posjete. Za selo Lumbardu (1400 duša) naglašava pješčane plaže, njegovo izvrsno bijelo vino „Grk“, te vrelo žive vode u mjestu „Krmača“ (voda veoma lagana i zdrava), te Žrnovo, sa 2.000 duša, je zgodno za zimske šetnje novim kolnim putem, sa kojega se uziva takogjer lijepi vidik.

Na otoku je ukupno 9 mjesta – sve sami katolici (ne treba se čuditi ovoj napomeni, ipak je pisac svećenik), svako mjesto ima svoju posebnu župu i pučku školu za muške i za ženske, pa spominje ostala mjesta i njihove znamenitosti: Pupnat, sa 900 stan. sa svojom lijepom župnom crkvom iz XIII stoljeća, Račišće, sa 1050 stan., na glasu su kao valjani pomorci, Čara sa crkvom iz XVI stoljeća u kojoj se nalazi znamenita slika Bassana, pa zavjetna kapela Bl. Gospe iz 1393 godine, pa starinsko mjesto Smokvica, kojoj pripadaju najljepša polja na otoku, a ona proizvagjaju izvrsno crno i bijelo vino, i bogata su raznim voćem.

Najveće mjesto na otoku je varoš Blato, sa preko 8.000 stanovnika, a osim pučke ima i gragjansku školu. Njegova najznamenitnija gragjevina je Loža, sagragjena 1496, na trgu koji je uregjen g. 1789 i iste godine sagragjen zvonik Plebanske Crkve Svih Svetih.

Spominje se, naravno, i Velaluka, mjesto koje napreduje kao malo koje drugo u pokrajini. Ima krasnu zgradu za svoje škole, najljepšu i najudobniju u cijelom kotaru.

Opis susjednih mjesta završava sa tri ubava mjestanca na Pelješcu: Orebić, Kućište i Viganj... Na Pelješkoj je rivieri vegetacija bujna: čedri, naranče, limuni, paome i cvijeće svake vrsti cvjetaju usred najljuće zime kao malo drugovdje.

Posljednja stranica teksta je namijenjena opisu i promociji „Hotela de la Ville“, uz napomenu za Dolazak i odlazak željezničkih vlakova sa gruške stanice: vlakovi dolaze 6:15 i 21:20; a odlaze 7:30 i 20:25.

Nakon ovih opisa slijedi sedam stranica oglasa (tada bi se reklo: reklama) korčulanskih i dubrovačkih zanatlija, trgovaca, ugostitelja, bankara i brodovlasnika, a svoju „reklamu“ s fotografijom je objavio i samostan časnih sestara Dominikanki u Korčuli „Zavod Svetih Angjela Čuvara“.

Reklama Zavoda, Korčulanskog brodograditelja i brijača, te Dubrovačkih trgovaca

Čemu reklama jednog samostana katoličkih redovnica, zapitati će se mnogi? Ako pažljivo pročitate što sve nudi Zavod, biti će jasno. Korčulanske su časne oduvijek bile, i danas su, na usluzi Korčulankama i Korčulanima. One služe Bogu, Redu i Narodu, kako stoji napisano iznad ulaza u samostan.

Na kraju evo jedna anegdota (prema priči od g. Dušana Kalogjera) iz života Dun Maše:
Dok je bio opat u Korčuli, život Korčulana često je svojim furbarijama zagorčavao jedan mladić imenom Kanajet. Pravi huncut i farabut, kako se je govorilo u to vrijeme. Znao je jednom postolaru, dok je ovaj bio na marendi, ući kroz prozor u radnju i namazati mu stolicu postolarskim ljepilom, pa bi nesretnik po povratku sjeo na nju..., da ne nabrajam druge. I dun Maši je činio dišpete, a sakristanu još veće. Trebalo ga je uhvatiti i kazniti.

Jednog dana je slučaj htio da se mladi Kanajet nađe na trgu ispred katedrale, s jedne strane Dun Mašo, a s druge sakristan. Znajući da im neće pobjeći i izbjeći koju „pjusku“ (šamar, ako hoćete), huncut je ušao u zvonik katedrale i po stepenicama se je popeo na nivo na kojemu su obješena zvona. Don Maso i sakristan za njim. Vidjevši ih na pola stepenica, Kanajet je povukao konop od velikoga zvona, prebacio ga je preko balaustre od zvonika i po njemu se je spustio na trg pred katderalom. Odatle trkom doma!

Dun Mašo i sakristan su se popeli do zvona, ali Kanajeta nema. Zadihani i razočarani su sjeli, a sakristan će: „Dun Mašo“. „Što je moj Jakove?“ odgovori on. „Nima Boga!“, zaključi sakristan.

• Podijeli na Twitteru
• Podijeli na Facebooku