Prof. dr. sc. Josip Mikulić, Ekonomski fakultet u Zagrebu
Ljudi su nezamjenjiva ili teško zamjenjiva „sirovina“
Izvor i foto: Turizmoteka/efzg.unizg.hr
Naše stanovništvo se između dva popisa smanjilo za 10% što je ogroman gubitak ljudskog kapitala sa kompleksnim, teško sagledivim posljedicama.
Dogodilo se to u desetljeću rijetko viđenog ekonomskog prosperiteta, ulaska u EU, povijesno niskih kamatnih stopa, netom prije uvođenja Eura i ulaska u Schengen.
Ne možemo reći da emigracija, posebno odlazak mladih, kod nas nije tema. No, definitivno nije posebno bitna, iako bi možda trebala biti i najvažnija ekonomska tema.
O utjecajima turizma na (ne-)priuštivost stanovanja sam u par navrata pisao, time se najviše bavim.
Vrijednost nekretnina u lijepoj i lako dostupnoj turističkoj zemlji u srcu Europe, kao što je RH, jednostavno je brže rasla od realnih plaća. A kratkoročni najam jednostavno je lukrativniji od dugoročnog. Ako nema nekakvog oblika regulacije tržišta stanovanja ili poreznog usmjeravanja, onda situacija kakvu danas imamo ne treba nimalo čuditi.
Ekonomski gledano, današnje stanje je logično, svi sudionici tržišta se racionalno ponašaju. U toj situaciji vlasnici nekretnina postaju bogatiji, pa i oni koji imaju samo jednu u kojoj žive, a oni koji nemaju riješeno stambeno pitanje sve teže se snalaze.
S druge strane, spominjanje bilo kakve vrste regulacije slobodnog tržišta i raspolaganja privatnom imovinom, svugdje, a posebno kod nas, ima reaktivan prizvuk i neminovno evocira uspomene na socijalizam koji je neslavno propao zbog neefikasnog i neodrživog ekonomskog sustava.
Ali ako je sve onako kako treba biti, što onda nije u redu?
Problem je u toj osnovnoj ekonomskoj logici.
Zastarjela je, nije update-irana, ne odgovara uvjetima gotovo savršene mobilnosti ne samo roba i usluga, već i stanovništva. I odvija se u uvjetima povijesnog pilot eksperimenta, združivanja brojnih zemalja u jedno zajedničko otvoreno tržište.
Uz to – jako važno – ta logika je uvelike slijepa na činjenicu da je i ljudski kapital = kapital.
Za neke djelatnosti, kao što je turizam, čak i najvažniji – ljudi su nezamjenjiva ili teško zamjenjiva „sirovina“. O školstvu i zdravstvu da ne govorim. A pritom je ujedno i generator potrošnje, osnovni resurs za proizvodnju nove jedinice ljudskog kapitala, izvor potencijalnih inovacija… Dakle, ljudski kapital bi trebao biti u središtu svake ekonomske logike i politike.
A kod nas čovjek ne da nije središnji element ekonomske logike, već se prema njemu često odnosimo kao da nema nikakvu vrijednost, a to se kad, tad mora vratiti kao bumerang.
Ono što nam se na novostvorenom rubu EU zapravo događa je očekivani, priželjkivani proces konvergencije.
No, u tom procesu ne smijemo pogrešno shvatiti i očekivati da će svi u zemlji koja pristupa kad-tad doživjeti porast svoga blagostanja. Jedan dio sigurno hoće, već je, ali drugi dio je prisiljen po svoje blagostanje otići preko granice. I već je.
U biti, indirektna zamjena čovjeka za novac.
A u toj trgovini je predmet razmjene ono što je kod nas najvrijednije i najtraženije odmah nakon naših ljudi – naš prostor.
