Smijemo li dopustiti da izgubimo i turizam kao priliku ?

Piše: Đuro Tomljenović

 

Temeljem svih raspoloživih informacija može se zaključiti: pedeset do šezdeset posto (u krajnjim slučajevima čak do sedamdeset posto) svih putovanja na godišnji odmor (odredišta u zemlji i inozemstvu) otpadaju na ljetne mjesece srpanj i kolovoz. Ta ogromna vremenska koncentracija turista na nekoliko tjedana – „sezonska stupica” – zapravo je bit problema današnjeg turizma.

Ona je zapravo velikim dijelom uzrok prekomjernog iskorištavanja predjela za odmor. Tome se pridružuje i izrazito geografsko zgušnjavanje turističkog prometa: broj turističkih poslastica razmjerno je malen. To su popularna područja i mjesta, dobro opremljeni predjeli za odmor, poznatih, zvučnih imena, koja su u trendu i koja se najaktivnije reklamiraju. Bijeg od mase za mnoge paradoksalno ponovno vodi u masu…

Posljedice su prepune plaže, gradovi, kampovi, ceste..Sve šire ceste, sve veća parkirališta. Usprkos tome, i dalje smo svjedoci prometnih kolapsa, začepljenih cesta, redova na graničnim prijelazima, lagano gmižućih kolona automobila. Limena okupacija predjela za odmor.
U predjelima za odmor opremljenima svim zamislivim tehničkim komforom ponovo se rađaju neugodnosti grada. Čovjek nailazi na istu buku i prljavštinu te na isti nemir upravo tamo gdje se pokušao sakriti od njih. Bijeg iz gradskih uvjeta stanovanja i življenja vodi natrag u gradske uvjete.

U današnje doba vlada velika ekonomija rasipanja: gradi se sve više objekata sve većih dimenzija kako bi se što bolje iskoristila glavna sezona. Ona je, međutim, često prekratka – to vrijeme nije dovoljno da bi se svi obogatili. Nakon kratke sezone naselja u turističkim mjestima i na otocima, nalikuju sablasnim gradovima.

„Zatvoreni prozori dućana, zabravljena vrata, spuštene rolete, mrtva mjesta, slijepa pročelja, stoje napušteni poput zaostalih kulisa kratke turističke predstave, ali u vijeke vjekova istesane i zabetonirane, kao suvremeni Pompeji u izmučenim predjelima za odmor. Radi se o fatalnom uzajamnom djelovanju: čovjek dolazi iz ljubavi prema lijepim krajolicima, a istodobno ih uništava. On voli prostranstva i tišinu, a istodobno ih narušava. Želi se osjećati kao kod kuće i kao prvo diže ogradu oko svog posjeda. Budući da dolazi samo povremeno, kako bi ostvario dobit, ne snosi odgovornost. Ne smijemo ga pustiti da slobodno djeluje! “(J.Kripendorf)

Kad svatko bude imao kuću na selu, više neće biti sela. A kada ne bude više sela i krajolika koji se razlikuju od grada, tada više neće biti ni turizma, osim, eventualno, gradskog turizma. Turizam će doslovno uništiti sam sebe i čovječanstvo će biti lišeno najvažnijega izvora preporoda. Rezultat će biti fatalni poremećaji ravnoteže.
I nakon svega rečenog, treba li se čuditi što je diljem turističkih razvijenih zemalja počeo protest protiv turističkog rasta po svaku cijenu.

Strašno će biti, ako mi, koji baštinimo prekrasnu zemlju s tisuću turističkih mogućnosti, ostanemo gluhi na upozorenja koja nam dolaze od onih koji su doživjeli turistički „razvoj“ kakav se nama sada obećava i najavljuje, a sve zbog navodnog razvoja, potrebe za investiranjem i rasta BDP-a.

Ako ne progledamo, izgubit ćemo i turizam kao priliku da od nje imamo lijep ,bogat i sretan život u zemlji koju zovemo našom i lijepom.