Najavljuje se novi turistički razvoj, nova gradnja,novi hoteli,vile,apartmani...
No, nije svejedno gdje i kako će se graditi tisuće dodatnih ležajeva i kako će se razvijati daljnja gradnja i iskorištavanje naših predjela za odmor.O onome „kako" ovisi hoće li u budućnosti biti moguće zaista se odmoriti ili će turizam uništiti turizam... Ne smije doći do „velikog žderanja" predjela za odmor!

Koliko često treba ponoviti da se u nekoj drugoj privrednoj grani kapital može izgubiti i ponovo zaraditi, ali kad se u turizmu jednom izgubi temeljna supstancija - priroda i zemlja - ona se više ne može nadoknaditi . Krajolik je doista sirovina, temelj opstanka i gospodarski pokretač turizma.Neki me optužuju za pesimizam,čak i da sam protivnik razvoja ove države.. No,svako uljepšavanje stvarnosti vodi korak bliže ubojstvu predjela za odmor, ubojstvu turizma. Upravo stoga što se tihe promjene koje se odvijaju pred našim očima u pravilu zamjećuju tek kad njihove posljedice postanu opipljive , nužan je dramatičan prikaz situacije i perspektiva. Svatko zna da postoje turistička mjesta gdje se obzirno postupa s krajolikom. Ali svatko zna i da ona nisu pravilo, nego iznimka.

U turističkim katalozima i prospektima, na plakatima i portalima, u slici i riječi naveliko se hvale krajolici iz snova: nedirnute pješčane plaže i morske uvale, plava, bistra jezera puna riba, sladunjavo lijepe, veličanstvene planine, mirne šume, zelena polja, romantična ribarska mjesta i zalasci sunca, egzotični životinjski i biljni svijet, sretno i nasmijano, slikovito odjeveno domaće stanovništvo, vrijedne građevine iz ranijih stoljeća. Svi ti motivi daju naslutiti dojam harmoničnog i zdravog odmora. No, jesu li ti krajolici doista još uvijek stvarni?

Od tolike sile turističkih reklama često se previđa pravo stanje mjesta za odmor: neki su se krajevi posljednjih godina promijenili do neprepoznatljivosti.
Uživanje u prirodnim ljepotama dopušteno je svakome. Svatko ima slobodu - barem za sada - njima trgovati i te vrijednosti prodavati kao sastavne dijelove svoga vlastitog proizvoda. Pri tome ta osoba vjeruje da nikome ništa ne duguje, ali dopušta drugome da za to plaća. „Komercijalizacija slobodnih dobara" pravi je posao turizma.

Kod takvog turističko-komercijalnog korištenja krajolika dvije se stvari sve više zaboravljaju: prirodne ljepote jesu slobodna dobra, ali to ne znači da su neograničeno raspoloživa. Kao drugo, njihova kakvoća i privlačnost nisu zajamčeni za sva vremena: pretjerano korištenje vodi do trajnog oštećenja.
Jednoga dana krajolik će postati preopterećen, a priroda prenapregnuta. Ljudi otkrivaju „spremnike slobodnog vremena" jedan za drugim, iskorištavaju ih do potpunog izrabljenja, a na kraju ih sukladno „taktici zapaljene zemlje" napuštaju kada daju svoje. Prvo ode krava, onda gost - koga bi se tu još moglo izmusti ? To je začarani krug iz kojega po svaku cijenu treba naći izlaz.

• Podijeli na Twitteru
• Podijeli na Facebooku