Izvor: Đuro Tomljenović/Turizmoteka

Opet su sve glasniji i nervozniji oni koji politikom pojednostavljivanja i lažnom brigom za pokretanje razvoja , traže ubrzavanja procesa donošenja odluka tj. uklanjanju svih prepreka kako bi ostvarili svoje profite , bez obzira na dugoročne posljedice tog „razvoja“ kojeg nude.

Moderni turizam moramo sagledati kao masovnu migraciju iz grada u prirodu, kao privremeni „bijeg iz grada u prirodu”. Godišnji odmori, prvotno osmišljeni kao suprotnost industrijskom svijetu, i sami su postali industrija.

Buduće zadovoljavanje masovne potrebe za odmorom nailazi na čvrsto postavljenu granicu: veličina slobodnog prostora ograničena je. Ovdje dolazimo do temeljnog problema današnje turističke politike. Kako spasiti objekt turističke potražnje, odnosno krajolik, od poplave turista i uništenja, a istodobno zadovoljiti sve veću potražnju?

Koliko često treba ponoviti da se u nekoj drugoj privrednoj grani kapital može izgubiti i ponovo zaraditi, ali kad se u turizmu jednom izgubi temeljna supstancija – priroda i zemlja – ona se više ne može nadoknaditi.
Krajolik je doista sirovina, temelj opstanka i gospodarski pokretač turizma.
Je li ekonomija turizma uistinu svjesna te povezanosti?
Naime, kod turističko-komercijalnog korištenja krajolika dvije se stvari sve više zaboravljaju: prirodne ljepote jesu slobodna dobra, ali to ne znači da su neograničeno raspoloživa.

Kao drugo, njihova kakvoća i privlačnost nisu zajamčeni za sva vremena: pretjerano korištenje vodi do trajnog oštećenja.
Je li si turistička struka uopće pokušala predstaviti što će se dogoditi kada se lavina budućih turističkih potrošača krajolika zakotrlja i razlije po djelomično slobodnim, ali pretežito ipak već do granice opterećenja gospodarski iskorištenim površinama predviđenim za odmor? Kakve će biti posljedice za bezbrojna mjesta koja već danas pokazuju ozbiljne simptome bolesti? Mjesta koja boluju od uskih grla, mjesta koja grčevito pokušavaju nadoknaditi infrastrukturalne zaostatke u svim sektorima, koja se očajnički bore za čisti zrak i protiv zagađivanja vode i zagrađivanja vidika, pa čak i za dostatnu opskrbu vodom svojih gostiju, mjesta koja grade parkirališta, i ceste kako bi prividno zagospodarila bujajućom masom automobila.

Buduće vojske turista ali i vlasnika apartmana i vila, „osvojit” će i zadnje raspoložive krajolike. .
Tako se nedirnuti dio prirode sve se više „dodiruje”.

Svi polažu pravo na sunce, nezaklonjen pogled, mjesto na sunčanoj plaži. Svi žele mir, zrak nezagađen ispušnim plinovima, veću slobodu kretanja nego kod kuće.
Dvojba je potpuna: pojedinac postavlja zahtjeve okolišu koji, ako se svakome udovolji, više nikoga neće moći zadovoljiti.

Svi znakovi, posebice nuđenje stranim investitorima gradnju tz. resorta, a ustvari apartmana, ukazuju na približavanje oluje koja je opustošila mnoge predjele i uzmorja Mediterana.

Hrvatska, s veseljem se hvale turistički djelatnici, postaje
najpoželjnije odredište -a ja dodajem ili prevodim, nažalost, to znači-Hrvatska postaje najpoželjnijom nekretninom Europe.

• Podijeli na Twitteru
• Podijeli na Facebooku