Stoljetni mlinovi koje pokreće voda danas su etnografski spomenici, obnovljeni i otvoreni za posjetitelje

NP Krka

 Izvor : Turizmoteka/NP Krka     Foto: Lucija i Rade Jug

Na šest od sedam slapova Nacionalnog parka „Krka“ nalaze se vodenice i stupe, koje govore o drevnoj čovjekovoj prisutnosti na tom prostoru i o načinima na koje je koristio vodenu snagu rijeke. Jedino se na Rošnjaku, zbog njegove nepristupačnosti, nisu vrtjeli vodeni mlinovi. Prema sili koja ga pokreće, postoje mlin tjeran vodom – vodenica, mlin tjeran konjskom snagom – suvara i mlin tjeran ljudskom snagom – žrvanj. Mlinovi na rijeci Krki tipološki pripadaju mlinovima na vodeni pogon, koji se još nazivaju i vodenice. Vodenice pripadaju sustavu predindustrijskih postrojenja. Danas one imaju kulturnopovijesno značenje, pa se, s obzirom na način njihova korištenja i pučki izraz, smatraju etnološko-etnografskim spomenicima. Vodenice na Skradinskom buku i Roškom slapu obnovljene su i otvorene za posjetitelje.

U životu stanovnika Dalmacije, a u srednjem vijeku i širega prostora, vodenice su imale izniman značaj pa su zbog toga često bile uzrok sukoba. One ne samo da su život značile, nego su i donosile velike prihode. Jesu li vodenice na Krki postojale još u antičko doba, nije poznato, no, zahvaljujući pisanim povijesnim izvorima, znamo da su u srednjem vijeku i kasnije postojale duž čitavog toka rijeke Krke.

„Pri dnu slapa s obje strane nalazi se pristanište za lađe. Ovdje je negda bilo vrlo živo, dok se nisu stale raditi umjetne mlinice na benzin. Bijelim jedrima dolažahu i odlažahu krcate lađe pune velikim vrećama hrane. Brodovi bijahu ne samo iz Šibenika i njegove okolice, nego od svih mjesta na moru od Splita do Zadra, od Šolte do Ugljana. Na slapu bijaše do stotinu mlinova i valjavica, koliko ih nije bilo nigdje u dalmaciji.“ Tako atmosferu na Skradinskom buku 1927. opisuje don Krsto Stošić u svom putopisu Rijeka Krka sa 54 slike.

Iako su često mijenjale vlasnike, vodenice su tijekom povijesti u osnovi ostajale iste, gotovo bez ikakvih tehničkih inovacija. U svakoj vodenici bilo je nekoliko mlinova, odnosno mlinskih kola, koja su radila na principu drobilice. U žrvnju se materijal trljao i sjekao između dva mlinska kamena hrapave površine i oštrih rubova, od kojih se jedan okretao.

Gotovo svaka vodenica imala je stupu i koš. U stupi su se omekšavali domaće grubo sukno i pokrivači. Obično je bila smještena u sjeni stabala ili u sedrenoj pećini. Jaki mlaz vode udarao je u palce grede i tako pokretao dva snažna drvena čekića, koja su lupala po suknu i na taj ga način smekšavala. Koševi su bili smješteni u prirodnim kamenim udubljenjima, kamenicama, ili čak u manjim pećinama. U njima su se prali i omekšavali različiti proizvodi od sukna. Živopisno i slikovito, i to opisuje don Krsto Stošić: „Blizu svake mlinice nalazi se stupa ili valjavica za sukno. Stoji pod sjenom stabala ili u sedrenoj pećini. Jaki mlaz vode udara u palce grede, koja redomice prevrće dva snažna drvena čekića. Ovi nemilo lupaju po suknu. U iskopanoj jami ili tincu živa voda burlja neprestano sukno. Seljaci sami prave te valjavice, a one same rade i po cio dan bez nadzora. I to je najprirodnije.“