Apsurdi putovanja u vrijeme COVID-a ili Olimpijske igre koje baš nemaju sreće…

Izvor i foto: Turizmoteka

Autor: Sanda Čorak
            Predsjednica Hrvatskog judo saveza i dopredsjednica HOO-a

Putovanja su mi uvijek predstavljala radost i uzbuđenje, i ne samo zbog upoznavanja neke nove i nepoznate destinacije, već i zbog same pripreme putovanja. To je bio i dio mog odrastanja u sportskoj obitelji gdje sam već kao dijete usvojila 'kulturu putovanja'. I danas sport predstavlja odličan način da se djeca i mladi uključe u putovanja i da se znaju snaći u različitim situacijama i kulturama drugih zemalja. To pruža mogućnost da i dalje kroz život mogu uživati u svakom dijelu tog uzbuđenja kojeg nazivamo putovanjem.

Olimpijske igre za svakog predstavljaju značajan događaj kojeg će se sjećati cijelog života. Sportašima je sudjelovanje na igrama životni san i cilj, a drugim sportskim djelatnicima također znači potvrdu i nagradu za njihov, najčešće volonterski rad u sportu. Sjećam se kroz nekoliko slika 'svojih prvih', Olimpijskih igara, onih u Meksiku 1968. godine koje sam gledala na TV-u crno-bijele slike. Jedna slika mi je zaista ostala urezana u sjećanje, vjerujem i svima koji su pratili te Igre, a to je bio navjerojatan skok Boba Beamona u dalj kada sam već kao dijete mislila da je možda neka greška jer mi se činilo da je doskočio na sam rub dijela s pjeskom, ali nije bila greška već u to vrijeme naprosto veličanstven svjetski rekord.

Prve Olimpijske igre kojima sam osobno prisustvovala su bile one u Londonu, 2012. godine kada sam otputovala na dva dana kako bih pratila svoj sport – judo. S obzirom na blizinu Londona, samo putovanje nije predstavljalo nikakav problem, a bila sam iznanađena kako je London istodobno bio odličan organizator, ali uz redovan život svojih stanovnika koji se nije puno promijenio tih dana. Naime, istim metroom su se Londončani vozili na posao, a mi koji smo pratili Igre također smo ga koristili, bez nekih problema. Veliki broj volontera odradio je izniman posao, i u svakom trenutku smo se mogli obratiti nekome od volontera s bilo kojim pitanjem.
No, ove Olimpijske igre u Tokiju nekako nisu te sreće….

Posjetila sam na nekoliko dana Tokio 2019. godine, dakle u pred-COVID eri, i prisustvovala Svjetskom prvenstvu u judu. Tada je to bila prilika Japanu kao zemlji iz koje je potekao judo sport da se organizacijski pripreme za Olimpijske igre, sljedeće 2020-te godine. Tada sam samo nekoliko sati iskoristila za posjetu jednome hramu u Tokiju s razmišljanjem kako ću to nadoknaditi za vrijeme Igara koje dulje traju s idejom kako ću ipak imati malo više vremena za obilazak Tokija. Koja greška…..kreće nažalost vrijeme svjetske COVID pandemije koja nas dovodi do zaista mnogih, ne samo zdravstvenih već i organizacijskih neprilika vezanih za organizaciju bilo kojih sportskih događanja.

Kako smo (Hrvatski judo savez) u Hrvatskoj uspješno organizirali nekoliko prvenstava i međunarodnih natjecanja u judu pridržavajući se svih epidemioloških mjera i ograničenja, činilo mi se da sam upoznata sa svim mogućim nedaćama organizacije velikih priredbi – no, to je bila zabluda. U nekoliko mjeseci, avio karta za Tokio mi je tri puta promijenjena, ali prave 'muke po Tokiju' započinju nekih mjesec dana prije puta kada kreću brojni mailovi i informacije vezane uz održavanje ili čak moguće neodržavanje ovih Igara. Kako je ipak prevladao utjecaj IOC-a, krenule su pripreme za Igre i informacije o aplikacijama, testiranjima, bar-kodovima i slično. Ništa nije velik problem ukoliko su sve informacije iste, ali kad svaki dan dobivate malo drugačije upute, tada kreću prave muke, osobito za osobe moje 'baby-boom' generacije koja baš i nije 'na ti' s aplikacijama, osobito onima na mobitelu.

No, nisu jedino aplikacije predstavljale problem. Kada se rade PCR testovi, očekujete da je nalaz ono što vam treba, ali Japan je dao posebnu formu certifikata o nalazu, i to je i jedino što se priznavalo, a meni je takav certifikat stigao zadnji dan popodne. Došavši u Tokio saznala sam da su neke kolege morale mijenjati avio kartu jer nisu na vrijeme dobili takav certifikat, što znači da sam zapravo dobro prošla. Uza svakodnevne 'nove' informacije o Tokiju, jedva sam dočekala taj dan 'D' i samo putovanje. Svakako nije jednostavno izdržati 16 sati na putovanju, ali najveći strah sam imala od same procedure na aerodromu Narita jer je najavljeno da procedura može potrajati i 5-6 sati uključujući naravno novo testiranje, uz već 2 testa prije puta.

Tu svakako moram pohvaliti Japance za dobru volju i veliku gostoljubivost u svakom trenutku. S obzirom na svoju funkciju dopredsjednice u HOO-u dočekana sam na aerodromu s asistenticom koja me vodila od točke do točke provjere svih dokumenata i svih aplikacija. No, tu sam se ponovno iznenadila. S obzirom na tehnologiju, očekivalo bi se da nema više nepotrebnih papira – uza sve dokumente koje sam donijela iz Zagreba, opet sam dobila nekoliko obrazaca za popunjavanje više-manje istog sadržaja, pa ostaje nejasno čemu sve to, kad sam već te iste podatke unijela u samu OCHA aplikaciju. Dakle, ne moramo se čuditi kada u našoj zemlji moramo uz mnoge baze podataka, iste podatke ponovno nekoj instituciji davati i u papirnatom obliku – kada se to radi u Japanu, nije čudno da u Hrvatskoj imamo takvu praksu.

Ono što odlikuje Japan jest velika želja da budu izvrsni u svemu što rade, pa je tako i kad je riječ o organizaciji Olimpijskih igara u ovako teškim vremenima COVID-a. Po dolasku u Tokio, kao i svi naši sportaši, tako i drugi sportski djelatnici, svaki se dan moraju testirati i dati uzorak sline što je ipak nešto lakša procedura. To se mora raditi svako jutro, uz naravno upisivanje temperature u glavnu OCHA aplikaciju koja nas prati svuda u Tokiju. I da – ništa od razgledavanja Tokija – slika iz sobe hotela na 21-om katu bit će glavna koju mogu poslati kući, i naravno ona iz slavne Nippon Budokan dvorane koja je poznata svim znalcima borilačkih sportova koja potječu iz Japana.

Iako ove Olimpijske igre zaista nemaju sreće, nadam se da će biti sretne sportašima – kako nema druženja, pa niti pravog sportsokg veselja, sportašima preostaje samo da uživaju u svojim sportskim dosezima i naravno - osvajaju medalje!!! Pa se ja nadam da ćemo opet biti ponosni na naše sportaše koji su navikli na nesigurne uvjete treninga i rada pa im takvo iskustvo sada može biti korisno. A kao sportski djelatnik, nadam se još kojim igrama bez testiranja i aplikacija!