Vijesti iz povijesti

Piše: Boško Budisavljević

Afrika, Republika Gvineja, Conakry, 1961. Prošlo je 56 godina. Ona idealistička vremena kad smo išli pomagati drugima, manje razvijenima. Organizirano. Danas mrski Pokret nesvrstanih. Profesori iz cijele Jugoslavije išli su u Gvineju zamijeniti francuske profesore, jer je Gvineja postala neovisna, a francuski profesori otišli. Korist je bila obostrana, njima profesori, a našim profesorima solidne plaće.

Turista nije bilo, ali je francuskog luksuza još bilo. Luksuza kakav su evropljani znali sami sebi osigurati. Imali smo „boy-a“, mladića koji je sve znao, pospremati, peglati, kuhati, prati. On zadovoljan jer ima posla , mi zadovoljni jer imamo mušku bedinericu. Opskrbljivači na biciklima dolazili su dnevno, nudili povrće, ribu, voće. Kažem majci, sad ćemo još kupovati banane, a onda ću ih ja sam ići brati !

Naoko uređena država. Ima bolnice, škole, hotele, javni prijevoz. Kojim su se osim domaćih vozili samo naši, puni uvjerenja o ravnopravnosti. Drugi bijelci se nisu vozili autobusima, a kad su uzimali kružni taksi, izbacili bi domaće i otišli u svom smjeru. Samo smo se mi pokorno gurali s domaćima u vrlo praktičnoj ideji kružnog taksija, digneš prst, on stane, ide određenom rutom, izađeš kad trebaš. Taksist zadovoljan jer ima puno putnika, mi zadovoljni jer je jeftino.

Afrika u tih više od pola stoljeća nije naročito napredovala. Brza neovisnost je bila dvosjekli mač. Francuzi otišli, nisu više gradili ni škole ni ceste ni bolnice o svom trošku, već su, sad kao stranci, nudili svoje usluge za skupe pare. Odobriš novoj državi kredit uz uvjet da tvoje tvrtke izvode radove. Jako me to podsjeća na našu sadašnji državnu filozofiju. Kao ludi tražimo strane investitore, koji zapošljavaju naše konobare. Kao ludi mijenjamo urbanističke planove po želji stranih investitora. Ponešto i sami proizvodimo, puške na primjer.

Afričke države nisu imale nikakvu strategiju osim stjecanja neovisnosti. Podobni su prigrabili vlast i sve što uz to ide, a neovisna država se srozavala u korupcijama, nesposobnom kadru i nedostatku školovanih domaćih ljudi.

Pitam se, 50 godina kasnije, da li smo mi imali neku strategiju kako se razvijati nakon neovisnosti, osim one o 200 obitelji. Često sumnjam u to, a područje koje mi je blisko, „turizam“, me uvjerava da ne mislimo vlastitom glavom, već nam je broj turista, pogotovo bolje platežnih (što priželjkujemo), najvažnija strategija.

Neki dan je u Globusu, moj kolega iz Mimica, profesor u Americi, rekao : „Možda je malo preradikalno reći, ali Hrvatskoj ne trebaju turisti, Hrvatskoj trebaju novi građani“. Bogohulno ? Ne, istinito, samo u planiranju na dugi rok. Ali o toj temi neki drugi put.

Boško Budisavljević
Vis Zagreb