Prijeteći sraz turizma i hrvatskog prostora

ARTUR - ARHIBAU : Kultura građenja i održivi razvoj

Izvor i foto: Turizmoteka

Autor: akademik Nikola Bašić

Prijeteći sraz turizma i hrvatskog prostora

Odmah na početku ću reći: ako se temelji na rastu, održivi razvoj notorni je oksimoron.
Naime, ni najmanji rast u uvjetima konačno ograničenih resursa ne može biti dugoročno održiv.
Ako tu spoznaju prenesemo na hrvatski turizam i njegovu projekciju u hrvatski nacionalni prostor, onda moramo izraziti zabrinutost za sve tri ključne komponente održivosti: okolišnu, društvenu i gospodarsku.

Općenito, turizam se sve više potvrđuje kao multivalentni i polimorfni civilizacijski fenomen s konstantnim rastom.
Kad govorimo o hrvatskom turizmu, on bi paradigmu rasta trebao zamjeniti s paradigmom procvata u kvaliteti.

Suvremeni turizam iskazuje tendencije sjedinjenja putovanja, dokolice, rada, kulture, načina života, zdravlja… pa tako sve više poprima svojstvo sveobuhvatne stvarnosti.
Govoreći metaforički, možemo reći kako je postupno, a da to nismo ni primjetili, cijeli svijet postao jedan golemi resort, jedinstveno planetarno turističko odredište.
To otkriva turizam kao kompleksnu pojavu velike induktivne i multiplikativne snage, pojavu koja je odavno prešla razinu konvencionalnih definicija, i za čijom smo konačnom definicijom i dalje u traganju.

Ipak, postoji jedna osobina turizma koja predstavlja njegovu konstantu. Ona proizlazi iz spoznaje da je prostor turistički medij, to jest, da bez prostora nema ni turizma. Ono što je za naše razmatranje odnosa turizma i prostora relevantno, možemo svesti na slijedeću frazu:
turistička nužnost nastaje u jednom, a razrješava u drugom i drugačijem prostoru.

Slijedeći tu drugačijost svijestan sam činjenice da identitetska svojstva različitih regija, zemalja i njihovih zajednica, ne predstavljaju nepromjenjive predodžbe, jer je identitet kao sociopsihološki konstrukt u stalnoj i dinamičnoj promjeni.
Isto tako u stalnoj i dinamičnoj promjeni je i naš prostorni, turistički i kulturni identitet.

Kad govorimo o turističkom prostoru, poglavito onom koji obuhvaća hrvatsku obalu i otoke,
te promjene nisu samo dinamične već su silovite i uistinu dramatične.
Pojavnost tih transformacija u najvećoj mjeri određuje intenzitet turističke izgradnje
u onom dijelu turističke receptive koja se deklarira kao „obiteljski smještaj”.

Osvrnimo se načas na genealogiju tog, za naš turizam, važnog i posebnog fenomena.

Hrvatski turizam razvijao se u bivšoj državi kao kompenzirajuća socio-politička i ekonomska kategorija, koja je u teškim vremenima siromaštva i oskudice, donosila dragocjene devize i socijalnu relaksaciju. Kao dodatni izvor prihoda, turizam se doživljavao prilikom za laku zaradu, usmjerivši osiromašeno stanovništvo obale i otoka prema lukrativnom turističkom rentijerstvu pod vlastitim krovom. Odgovarajući tom nabujalom tržišnom interesu stvoreni su golemi receptivni kapaciteti u tzv kućnoj radinosti, kakve nikad nije dosegnuo nijedan oblik hotelskog smještaja. Dapače, sve do današnjih dana, on je ostao u nenadoknadivom zaostatku.
Bilo je to zlatno doba cimerfraj turizma.
Nakon osamostaljenja zemlje gradnja u turističkim regijama sve više postaje spregnuta s nekretninskim biznisom. Ustrajući na socijalnom (i socijalističkom) simboličnom i paušalnom oporezivanju prihoda iz takozvanog obiteljskog turizma, postali smo postupno rentijerski porezni raj. Naime, baš taj prihod u Hrvatskoj je najblaže oporezovan u odnosu na sve druge vrste prihoda. To zasigurno ne bi predstavljalo ništa opako ni opasno da se taj, sada već ozbiljni biznis, ne zasniva na brutalnom i bezobzirnom raubanju nacionalnog prostora.

Primjećuje se da u recentnoj litoralnoj rentijersko-nekretninskoj groznici domaće snage sve više gube dah. Skromnim investicijskim kapacitetom lokalne snage ne mogu uspješno parirati novopridošloj konkurenciji. Nekadašnji privatni smještaj, kojem danas, kada je sve postalo privatno, tepamo da je obiteljski turizam, a koji s obitelji ima sve manje veze, sveo je nekad noseću smještajnu ponudu lokalnih iznajmljivača, na turističku logistiku. Njihove skromne kuće, uz sva poboljšanja, beskonačne renovacije, solare i klimatizacije, sve više služe samo za udomljavanje ugostiteljske radne snage ljeti, a građevinske radne snage - zimi.
Tako su urođenici prvi produžili sezonu na 365 dana.

Da bismo shvatili koliko je snažna nekretninska euforija u jadranskom prostoru,
evo malo komparativne statistike. Usporedit ćemo recentne statističke podatke za novu stambenu izgradnju u 2020.g. između Osječko-baranjske županije, Zadarske županije i grada Zagreba.

Novoizgrađeno u 2020.g.        broj stanova          %         broj stanovnika.       %
———————————————————————————————————————
Republika Hrvatska                      11 957 1             00%            4 047 680        100%
———————————————————————————————————————-
stanovi za stalno stanovanje        11871                 99,28%
stanovi za odmor                                 86                 0,72%
———————————————————————————————————————
Grad Zagreb                                   2 648                   22,14%.       809 268          19,91%
Osječko-baranjska županija        301                        2,51%.         269 511            6,65%
Zadarska županija                         2 123                    17,75%          167 914           4,1%
———————————————————————————————————————
Izvor: Državni zavod za statistiku 2020.g.

Ove brojke govore kakvom su velikom pritisku i manipulaciji izloženi prostori turističkih regija, upozoravajući nas da je došlo vrijeme u kojem ćemo tržišnu stihiju morati podrediti takvoj razini regulacije koja će jednako zajamčiti i održivost i turizma i održivost prostora.
Naime, upravljanje turizmom neodvojivo je od upravljanja prostorom.

Za to nam više ne će valjati stare planerske metode i alati već će struka morati pronaći nove djelotvorne modele i novi instrumentarij, prikladan novom vremenu i novom načinu upravljanja prostorom.

Zazivanjem večeg stupnja regulacije u prostoru i turizmu, ne želim se prikloniti onima koji njome najradije prekinuli ustrajnom dominaciju tzv. obiteljskog smještaja, u odnosu na komercijalni smještaj.
Naprotiv, moje je uvjerenje da izvorni obiteljski smještaj predstavlja veliku posebitost i veliku vrijednost hrvatskog turizma, našu, kako se to kaže, komparativnu prednost.

Izdvojit ću samo neke njegove očigledne dobre osobine:

-Participativnost u velikom obuhvatu po širini i dubini socijalnog presjeka;

-Socijalna i gospodarska disperzija;

-Simbiotski, inkluzivni, interaktivni turizam kao ekonomija i kultura;

-Personalizacija usluga kojom se na individualiziranu potražnju odgovara individualiziranom ponudom (što se pokazalo kao veliki postpandemijski adut).

Idući ususret održivosti i turizma i prostora, moje je uvjerenje da fiskalnu politiku treba staviti u funkciju zaštite tih vrijednosti.
Jer, kako smo neselektivnom fiskalizacijom u hipu ostali bez sitne trgovine, obrta, male poljoprivrede i usluga, učinivši ih lakim plijenom kolonizirajućih ekonomija, koje smo importirali posredstvom stranih trgovačkih lanaca, tako ćemo postupno ostati i bez naših malih ali autentičnih cimerfraj domaćina, koji će se iz tradicijskih trliša u kojem su ipak bili gazde, presvući u korporacijsku uniformu, i pretvoriti u uslužnu i potplaćenu radnu snagu.

Ta nas prijetnja dovodi do onoga stanja koje moramo nazvati hrvatskim paradoksom, a po kojem smo na vrhu europske ljestvice po udjelu turizma u ukupnom gospodarstvu, a na začelju, po BDP-u.
To nas približava još jednom paradoksu, po kojem su tranzicijske zemlje bogate resursima
u pravilu ostale najsiromašnije.

Da bi se to počelo mijenjati potrebno je najprije promijeniti optiku kojom se gleda na tzv.
investicije od nacionalnog značaja.
Kapitalna investicija od nacionalnog značaja zasigurno bi bio svaki poticaj koji daje vjetar u leđa već prisutnim trendovima strukturne rekvalifikacije obiteljskog smještaja. Uz podizanje općih, smještajnih standarda, bila bi to prilika i da mnogo od onoga što smo nevješto i siromaški gradili popravimo i učinimo pripadnim našem podneblju i našoj kulturi.

To je veliki i važni procesualni projekt, prilika za veliko postupno pospremanje, popravljanje, čišćenje i saniranje svega onoga što smo u neredu devastirali, u što svakako spada i traumatično zagađenje arhitekturom.
Paralelno s time moramo odlučno pristupiti promjeni planova i pravila za buduću gradnju.
Primjerice, umjesto izdvojenih ekskluzivnih turističkih zona morali bismo početi graditi kompozitna
stambeno-turistička naselja s jasnom urbanističkom vizijom, oblikujući zametke budućih gradova,
koji bi, između ostalog, mogli postati i kvasac za demografski oporavak.

Kako bi se to moglo dogoditi neka Vam predoči jedan moj utopijski scenarij pod naslovom
Hrvatske čakre

Evo priče:
Hrvatska ima najmanje tri topografske točke koje su, glede koherencije nacionalnog prostora, obilježene iznimnim prometnim i simboličkom značenjem.
To su tuneli Učka i Sv. Rok, te Pelješki most.
Njihov kapitalni prometni značaj jednak je njihovoj integrirajućoj snazi koja nas sjedinjuje u istom i jedinstvenom nacionalnom prostornom i društvenom identitetu.
Zato možemo slobodno reći da u hrvatskom fizičkom i socijalnom korpusu ta mjesta imaju svojstvo čakri, prostornih žarišta iznimne tjelesne i duhovne energije.

Čekajući s uzbuđenjem dovršenje Pelješkog mosta prisjetimo se Heiderggerove misli:

„…most ne pridolazi da bi stajao na nekom mjestu, nego mjesto od
samog mosta tek nastaje.”

Slijedeći tu misao, nadovezujem se na onu duhovnu auru koju u taj izniman prostor unose dva anđela čuvara, Duje i Vlaho, koji su zalaganjem udruge Pelješki most, postavljeni s njegove dvije strane.
Anđeli čuvaju most, njegove graditelje i sve one kojima će most u budućnosti služiti.

Vračajući se Heiderggerovoj misli, razmišljam o Pelješkom mostu kao mjestu mogućeg kontinuiteta baštinjene urbanističke kulture kojom zadivljujemo svijet i kojom se toliko ponosimo.
Samo se tom kulturom možemo danas obraniti od prijetećeg betonskog tepiha, koji u ognju nekretninske konjukture izazvane turizmom, neumitno proždire naš djevičanski prostor.

Stoga pokušajmo zamisliti da se se ni na jednoj obali Pelješkog mosta ne će dogoditi stihijska gradnja u bezličnim turističko-nekretninskim aglomeracijama, bez ikakve ideje o prostoru i bez planski izgrađene infrastrukture.

Zatim, pokušajmo zamisliti da se ni s jedne ni s druge strane mosta ne će izgraditi ekskluzivni turistički resorti, artificijelna mjesta sablasne vansezonske pustoši, tvrdo ograđena mjesta prikrivene kolonizacije i jednokratnog konzumerskog uzimanja našeg najvrijednijeg bogatstva - nacionalnog prostora.

Umjesto toga zamislimo budućnost koja će nas odvesti u organičke i žive prostore dvaju tipičnih malih hrvatskih gradova smještenih na dvije mostom povezane obale, Suduje i Suvlahe, novih gradskih zajednica koje su s ponosom u korjen svojih toponima ugradili imena svojih nebeskih zaštitnika i svojih prethodnika na mjestu koje je stvorio most.

Poput tipičnih urbanih zajednica iz nasljeđene kulture, koje odlikuje opći sklad i visoki doseg humanih, socijalnih i kulturnih vrijednosti, novi bi gradovi imali i nekretninske projekte i turističke i javne sadržaje; i stanove i kuće i vile i hotele i trgovine i pastoralne centre i škole; zdravstvene i komunalne sadržaje.
Nove organičke urbane jezgre, ne ćemo prepoznavati po nasljeđenoj formi, već po nasljeđenoj kulturi.
Izrasle na mjestu mosta, koji ostaje jamac prometnog i prostornog integriteta zemlje, one bi mogle dodatno očvrsnuti, umnožiti i podebljati sadašnje tanašne demografske niti i uplesti ih u neraskidivi ljudski most.

Mogao bih Vam govoriti i o drugim više ili manje utopističkim razmišljanjima o našem prostoru,
o urboarhipelagu, mojem neologizmu iz sredine devedesetih, kojim sam u otočnoj
raspršenosti grada, nagovijestio delokalizaciju rada i anticipirao priču o digitalnom nomadstvu.
Mogao bih vam govoriti o mimirkrijskoj gradnji kojom je hrvatski narodni genij svoje nedopuštene
gradnje učinio nevidljivim građevinskoj inspekciji, ali i onoj potkožnoj mimikrijskoj gradnji po matrici kulturnog krajolika, koju promičem i pokušavam prakticirati već 30 godina.

Ostavit ćemo to za neku drugu priliku.

A sada mi dopustite da Vam na kraju, umjesto zaključka, prenesem završne poruke iz Izjave o prijetnji srazu turizma i hrvatskog prostora, od koje sam ukrao naslov mojeg izlaganja, a koja je upravo ovih dana, u obliku javnog priopćenja, obznanjena na stranicama HAZU, a koja dolazi od Akademijinog Znanstvenog vijeća za turizam i prostor.

Ako smo svjesni da je upravljanje prostorom eminentno političko pitanje iz čega proizlazi i politička moć nad njime, onda je jasno da je za promjenu aktualnog stanja u prostoru i turizmu nužna promjena političkog htijenja.

Ako smo svjesni da su procesi prostornog i turističkog razvoja eminentno stručna pitanja, onda je jasno da u njima moramo zajamčiti veće prisustvo kompetentne struke koja će strateške, legislativne i provedbene metode i alate znati uskladiti s današnjim spoznajama.

Ako smo svijesni da je upravljanje prostorom i turizmom javno pitanje od najvećeg nacionalnog značaja, onda je jasno da se za promjenu aktualnog stanja mora više slušati sve snažniji i sve zabrinutiji glas javnosti.

S tom sviješću, bit ćemo voljni i sposobni sve to i učiniti!