ISPIT ISTINE O HRVATSKOM TURIZMU
"Hrvatska nema strategiju upravljanja svojim prostorom. On je prepušten lokalnim moćnicima"
Piše: Ante Gavranović
"Ispit istine o hrvatskom turizmu" može se shvatiti kao analiza stvarnog stanja hrvatskog turizma u odnosu na njegove ciljeve, izazove i percepciju. Očito je da se u ocjeni - da li je turizam za Hrvatsku blagoslov ili svojevrsno prokletstvo – ne slažu ni naši najvrsniji ekonomisti, a kamoli političari. Konkretno, prošlogodišnja turistička sezona u Hrvatskoj ocijenjena je uspješnom, ali s određenim izazovima. Ukupno je zabilježeno 9,7% više dolazaka i 2,6% više noćenja. , čime je sezona premašila i predpandemijske brojke iz 2019. godine. Financijski pokazatelji također su pozitivni – u tri ljetna mjeseca ostvareno je preko 5,4 milijardi eura fiskaliziranih računa, što je 11,5% više nego prethodne godine, a ukupni prihodi za 2024. procijenjeni su na 15,2 milijarde eura.. Uklapa li se to u našu najavljenu strategiju razvoja, koja teži i počiva na kvaliteti, a ne brojkama o dolascima i noćenjima? U kojoj mjeri se pridržavamo postavljenih prioriteta i kako se to održava na budućnost hrvatskog turizma?
Ipak, sezona je donijela i potencirala neke probleme. Prekomjerni rast ponude smještaja, osobito u privatnom sektoru, rezultirao je nižom popunjenošću – hoteli su imali u glavnoj sezoni 95% popunjenosti, dok je privatni smještaj bio popunjen samo 62% u prosjeku. Hiperinflacija ponude dovela je do manje realiziranog prometa kod mnogih iznajmljivača. Osim toga, ranija očekivanja o „snažnom turističkom bumu“ nisu se u potpunosti ostvarila. U 2024. godini zabilježen je pad broja dolazaka njemačkih i talijanskih turista u Hrvatsku. Broj dolazaka Nijemaca, naših najbrojnijih gostiju, smanjio se, a pad broja talijanskih turista još je izraženiji –u usporedbi s 2019. godinom smanjen je za čak 23%, dok je broj noćenja pao za 28% .
Na početku nove sezone za koju tvrdimo da bi trebala predstavljati određenu prekretnicu -postavljamo (sebi i nadležnima) nekoliko ključnih pitanja i odgovora koji bi mogli činiti nekakav naše "ispit istine": Očito je da glavni izazovi koje turizam treba riješiti u budućnosti uključuju regulaciju prekomjernog rasta privatnog smještaja, poboljšanje strategije cijena i popusta, te daljnje jačanje predsezone i posezone kako bi se rasteretio ljetni udarni termin. Međutim, ako zaista želimo promjene – a one su nužne i poželjne – sva postavljena pitanja imaju svoju svrhu i smisao.
1. Je li Hrvatska turistička velesila? Odgovor je potvrdan ako gledamo broj dolazaka i noćenja. Hrvatska je u 2024. ostvarila 21,3 milijuna turista godišnje, s više od 108,7 milijuna noćenja. To je izniman rezultat za zemlju s manje od 4 milijuna stanovnika. NE, ako promatramo prihod po gostu – Hrvatska ostvaruje znatno niže prihode od konkurentskih destinacija poput Italije, Španjolske ili Francuske, što znači da još uvijek dominira masovni turizam umjesto turizma visoke vrijednosti.
2. Je li hrvatski turizam previše ovisan o sezoni? DA, ljetna sezona (lipanj–rujan) čini oko 85% svih turističkih noćenja, što stvara pritisak na infrastrukturu i lokalne zajednice. NE, ako zaista pokušamo ostvariti ulaganja u razvoj cjelogodišnjih oblika turizma (npr. zdravstveni, kongresni, sportski i ruralni turizam), iako su ti segmenti još uvijek u ranoj fazi rasta. U predsezoni, odnosno od 1. siječnja do 31. svibnja 2024. bilo je naime 11 posto više turista i 12,5 posto više noćenja, a u posezoni, od 1. listopada do 31. prosinca 10,3 posto više turista i 9,7 posto više noćenja. Dakle, prostora za razvoj i manju ovisnost o glavnoj sezoni ima.
3. Jesu li cijene u hrvatskom turizmu realne? DA, ako uspoređujemo s elitnim destinacijama poput Francuske rivijere, gdje su cijene još više. NE, jer rast cijena nije uvijek popraćen odgovarajućom kvalitetom usluge. Mnogi turisti se žale na preskupi smještaj, hranu i parking, posebno tijekom sezone. Recimo, u Španjolskoj, Italiji ili Grčkoj cijene su u protekloj sezoni porasle otprilike 20 posto; u Hrvatskoj se taj postotak (nerazumno) penjao i na 50 posto. Turistički smještaj i usluge u ugostiteljskim objektima u Hrvatskoj prošle godine bili su skuplji nego u Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj, Crnoj Gori i Turskoj te na Malti i Cipru. Dopustimo li da nas počne pratiti percepcija da smo preskupi za ono što nudimo, a čini se da smo na najboljem putu da nam se to dogodi, suočit ćemo se s dugotrajnim negativnim ekonomskim posljedicama. Sami se moramo odlučiti za koju smo soluciju.
4. Je li Hrvatska previše ovisna o privatnom smještaju? DA, jer privatni smještaj (apartmani) čini oko 70% ukupnog kapaciteta, dok hoteli čine samo desetak posto. To znači da Hrvatska nema dovoljno hotelskog luksuznog smještaja kakav privlači goste više platežne moći što utječe i na strukturu publike, i na prosječnu potrošnju. Konkretno, u prosjeku postižemo relativno visoku potrošnju u hotelskom i kamping turizmu, ali nam je prosječna potrošnja u cjelokupnoj turističkoj potrošnji i strukturom i količinom osjetno ispod naših konkurenata. Ministar turizma i sporta Tonči Glavina tvrdi da nemamo više prostora za povećanje broja dolazaka, osobito u glavnoj sezoni jer time ugrožavamo standarde kvalitete . NE, jer privatni smještaj omogućava velik broj noćenja i pruža dodatne prihode lokalnom stanovništvu. S obzirom da čini oko 70 posto ukupnih smještajnih kapaciteta bez njega bismo bili gotovo beznačajna turistička destinacija. Još ima prostora za privatni smještaj, ali ne u svim destinacijama i ne bez utvrđenih kriterija i ograničenja.. Uostalom, cijeli nam turizam počiva gotovo isključivo na primorskom dijelu, dok kontinentalni dio sigurno ima prostora u tom smjeru.
5. Je li turizam prijetnja održivosti Hrvatske kao značajne turističke destinacije? DA, jer masovni turizam uzrokuje ekološke probleme, preopterećuje infrastrukturu i povećava troškove života za lokalno stanovništvo. Stvara neprimjerene odnose domicilnog stanovništva oprema turizmu. Gube se humanističke vrijednosti koje sa sobom nosi turizam NE, ako se turizam usmjeri prema održivim praksama i bolje rasporedi kroz cijelu godinu i teritorij Hrvatske. Nekontrolirana izgradnja apartmana narušava prirodni krajobraz i kulturnu baštinu, posebno u priobalju. Mnoge destinacije gube autentičnost jer se umjesto lokalnih zajednica stvaraju "gradovi apartmana". Masovni apartmanski turizam donosi prihode samo ljeti, dok zimi naselja ostaju prazna. Previše privatnog smještaja smanjuje potražnju za hotelima i luksuznijim sadržajima, koji generiraju veće prihode. Mnogi gradovi i otoci nemaju dovoljno jaku infrastrukturu za povećan broj turista (voda, odvodnja, promet, otpad). Povećava se pritisak na okoliš, čime se dugoročno ugrožava privlačnost destinacija.
Zaključak? Hrvatski turizam je uspješan, ali suočen s izazovima – potrebno je podići kvalitetu, diversificirati ponudu i osigurati održivi razvoj. Posebno je važna uloga lokalnih vlasti, s naglaskom na vodeće ljude, čelnike. Stigao je novi Zakon o turizmu, no problem s rentijerstvom još uvijek itekako postoji jer samo u 2024. godini imamo 43.000 kreveta više nego prethodne, što teško može biti održivo, osobito ako nam se to događa u najpoznatijim destinacijama. Štoviše, pritisak se povećava, a lokalne vlasti (zbog skorašnjih izbora) nisu spremne ozbiljnije intervenirati ni u pogledu nove izgradnje, ali ni u pogledu paušalne naplate po turističkom ležaju.
Ekonomski stručnjak Ljubo Jurčić , komentirajući turističku sezonu i rezultate koje bilježimo, upozorava: „Imamo duboki problem. Hrvatska nema strategiju upravljanja svojim prostorom. On je prepušten lokalnim moćnicima, imaju suverenitet kako bi prikupili više prihoda od građevinskih dozvola, a tu su i tekući prihodi od turista koji stvaraju gužve, a dugoročno imaju puno veće troškove infrastrukture i komunalija. Ekonomski i ekološki je to potpuno neisplativo”, kazao je Jurčić. “Mi smo, otkad je nove Hrvatske, imali nekoliko turističkih strategija, ali to nije bio plan za uređenje turizma. Ekonomska politika, kako bi se zarađivao novac i stvarala radna mjesta, u turističkom smislu ne postoji u pravom smislu. Pozicija hrvatskog turizma je rezultat okolnosti političkih mjera činjenja i nečinjenja. Jednim se zakonom to ne može promijeniti.”
Josip Mikulić, profesor s Katedre za turizam Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i znanstveni savjetnik na Institutu za turizam, ne ustručava se iznijeti svoje ozbiljne kritičke primjedbe i poglede- Kaže on, „
„Tradicionalno brojimo dolaske turista i ostvarena noćenja, baš kao i sada, ali ne i neke druge čimbenike. Što bi još trebalo biti u fokusu statistike? Koji su još čimbenici jednako važni ili pak važniji u mjerenju uspješnosti turističke sezone? Koje metrike trebamo uključiti kako bi se bolje mjerila ekonomska, društvena i ekološka održivost turizma“? – postavlja pitanja prof. Mikulić. Odmah daje i odgovor: Od dolazaka i noćenja, pa i prihoda, fokus će sve više ići prema tome kolika je stvarna neto korist od turizma za destinacije i cijelu zemlju, pritom uvažavajući sve ekološke i društvene troškove koji se često tek manifestiraju s određenim vremenskim odmakom. Postizanje otpornog turizma je jedan od glavnih strateških ciljeva naše aktualne Strategije razvoja turizma do 2027., a uspostava sustava satelitskih računa održivog turizma (Tourism Satellite Account, TSA), jedna je od glavnih planiranih mjera. Stručnjaci Instituta za turizam u Zagrebu već neko vrijeme rade na takozvanoj „zelenoj TSA“. Sada kada smo definitivno „zrela“ turistička destinacija, kada jasno vidimo i osjećamo neke njegove eksternalije, sve više ćemo se pitati koliko prihoda od turizma ostaje u destinaciji i koliko uopće u Hrvatskoj, uslijed ne samo direktnog već i indirektnog uvoza„.
Kad govorimo o rastu smještajnih kapaciteta, postavlja se logički pitanje događa li se to u Hrvatskoj stihijski ili planski? S obzirom na sve veću zabrinutost zbog apartmanizacije, kako možemo osigurati održiv razvoj turizma? Jesu li državna ograničenja adekvatna mjera ili bi trebali razmotriti drugačiji pristup?
Razvoj turizma bio je gotovo potpuno nekontroliran i nereguliran odgovarajućim zakonima i propisima, osobito u segmentu privatnog smještaja koji danas čini blizu 70% svih smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj (nekomercijalni smještaj i smještaj u domaćinstvu). Apartmanizacija, odnosno ekspanzija privatnog smještaja, izaziva ozbiljne probleme u Hrvatskoj, posebno u turističkim središtima poput Dubrovnika i Splita, pa u ponekim mjestima Istre, Kvarnera, ali i na Viru. Gradonačelnik Dubrovnika najavio je mjere za ograničavanje daljnjeg širenja apartmana, budući da je grad doživio eksploziju privatnog smještaja, što je dovelo do gentrifikacije i smanjenja kvalitete života lokalnog stanovništva. Stručnjaci dodatno ističu da masovni turizam i nekontrolirana apartmanizacija uzrokuju probleme poput nekretninskog balona, sezonalnosti turizma te smanjenja dostupnosti stanovanja za lokalne stanovnike. Splitu su urbanisti i sociolozi upozorili da je apartmanizacija ispraznila gradske jezgre i degradirala lokalnu kulturu.
Iako je apartmanizacija pridonijela gospodarskom rastu u nekim regijama, istovremeno je donijela značajne negativne posljedice, što ukazuje na potrebu za boljom regulacijom i strategijama održivog razvoja turizma.
Maruška Vizek, znanstvenica s Ekonomskog instituta Zagreb, nedavno je komentirala stanje u našem turizmu s osvrtom na prošlogodišnju sezonu. „ Hrvatska ekonomija je ovisna o turizmu kao i na početku ovog milenija. I dalje brižljivo brojimo turističke dolaske i noćenja te iščekujemo podatke HNB-a o turističkim prihodima koji se knjiže na bilanci plaćanja“. Upozorila je i na zabrinjavajuće priopćenje HNB u kojem se konstatira da je 'realna potrošnja stranih gostiju primjetno smanjena, što objašnjava realan pad izvoza usluga'. Dakle, bez obzira na to što se broj turističkih dolazaka u srpnju, kolovozu i rujnu povećao za 0,5 posto, dok je broj noćenja ostao isti, prihodi od turizma (kada se iz njih izuzme utjecaj inflacije) u ta tri ključna turistička mjeseca, prema HNB-ovom tumačenju, bit će primjetno manji. „Trebat će pričekati da doznamo koliko točno manji, no već i ova indikacija koju imamo sugerira neke negativne trendove koji se pomaljaju iz prikrajka i imaju isto takav utjecaj na turističke rezultate – istakla je gospođa Maruška Vizek.
Selimir Ognjenović, zasigurno jedan od najboljih poznavatelja raspoloženja stranih gostiju, razumno tvrdi da se rezultati i uspješnost mjere prema postavljenim ciljevima i određenim kriterijima. „Mi ga, kaže, najčešće mjerimo prema samo jednom kriteriju: broju gostiju i i noćenja, a potpuno zapostavljamo ključno pitanje jesu li naši gosti svoj novac ostavili sa zadovoljstvom. Dakle, mnogo je više parametara po kojima utvrđujemo uspješnost. Sve se promatra u kontekstu globalnog gospodarstva i na temelju toga što turizam donosi ne samo hotelima i agencijama, nego i proizvođačima, trgovcima, svima. Nažalost, taj parametar je u nas slab“.
Kao što vidimo, „ispit istine“ otvara mnoga bolna pitanja i zaista traži na njih odgovore. Svakako, najvažnija su ona koja utječu na rezultate (ali i percepciju) uspješnosti turizma, sputavanje ostalih poslovnih, napose proizvodnih aktivnosti na turističkim područjima. Stvarna analiza stanja u hrvatskom turizmu upućuje istodobno i na stvarne probleme, koji svojom bremenitošću ugrožavaju daljnji budući turistički razvoj. Konkretno, u turističkim mjestima razvila se građevinska industrija potpomognuta lokalnim moćnicima i željom lokalnog stanovništva da prodajom baštine dođe do lake zarade. Kratkoročni probitak manjine pobjeđuje interes većine. Sve se to radi, navodno, zbog razvoja i zapošljavanja.
Koji je najveći problem turizma na hrvatski način? Na to pitanje je u jednoj od svojih istupa jasno progovorio voditelj HRT-ov emisije Turistička klasa Đuro Tomljenović.
„ Prema mome mišljenju, to što smo zasićeni brojenjem turista i noćenja, onim ‘'više nego lani'’nerijetko su u proteklih 20 godina korišteni za promociju određenih ljudi, ali i da bi se na umjetan način u javnosti stvorio dojam da je turizam sam po sebi uspješnija djelatnost od neke druge. Međutim, stručnjaci upozoravaju: pogrešno bi bilo zaključiti da turizam treba postati naša strateška orijentacija dugoročnog razvoja. Analize su pokazale da nijedna zemlja nije postala razvijena ulažući ponajprije u turizam, nego upravo obrnuto – što je gospodarstvo bilo razvijenije, to se više razvijao i ekonomski potencijal turizma. Uglavnom, umjesto da ozbiljno priđemo produljenju sezone stvarajući nove sadržaje, traži se gradnja sve više objekata kako bi se što bolje iskoristila glavna sezona. Sezona je prekratka da bi se svi obogatili“.
Možda je ovaj „ispit istine“ prestrog u ocjeni kako se ponašamo i koliko značenje pridajemo turizmu u odnosu na ostale sastavnice PDB-a, posebno prerađivačke industrije u nacionalnom gospodarstvu. Izazovi poput sezonalnosti, „overturizma“ u najvažnijim destinacijama, otvorena pitanja ekološke održivosti i prilagodbe globalnim trendovima i dalje su vrlo prisutni. Budućnost hrvatskog turizma ovisit će o tome koliko će se dosljedno provoditi strateške mjere i koliko će brzo sektor reagirati na izazove i (ne)prilike.
Ovo je stoga samo mali podsjetnik gdje smo i što nam je činiti za dobrobit hrvatskog turizma. Činjenica je, naime, da mi zapravo relativno malo znamo koliko „naš“ turizam stvarno doprinosi lokalnom blagostanju i gospodarskom razvoju te kroz indirektne efekte i cijeloj zemlji. A to bi trebao, pogotovo kada za njega tako frenetično navijamo. Trebamo li se možda ipak zamisliti?!