Tonći Skvrce

Moj doprinos raspravi o paketu turističkih zakona

 

Piše: Tonći Skvrce

 Ministarstvo turizma RH je u prošloj godini pripremilo niz novih zakonskih prijedloga od kojih se neki usvojeni i stupili na snagu, a dio novog zakonodavnog rješenja za sustav turističkih zajednica je prošao prvo čitanje u Hrvatskom saboru. Ono što je izvjesno je da će njihovo usvajanje biti u prvom kvartalu 2019. godine. Osobno sam se kao pojedinac u dobroj vjeri uključio u javnu raspravu, nastojeći na taj način dati svoj skromni doprinos stvaranju boljeg zakonodavnog okvira vezano uz paket turističkih zakona. Dio mojih prijedloga nije prihvaćen, dio je uzet u razmatranje, a dio bi se mogao naći u konačnom prijedlogu Zakona. No, krenimo redom.

PRIHVAĆENO & NEPRIHVAĆENO

U prijedlogu Zakona je naznačeno da mandat članova tijela turističke zajednice traje četiri godine, a da članovi mogu biti ponovno birani, odnosno imenovani. U javnoj raspravi me interesiralo na koji period članovi mogu biti ponovno birani, smatrajući kako Zakon mora ograničiti reizbor članova tijela turističke zajednice, te pronaći okvir i modalitete koji će regulirati ovu problematiku u smislu vremenskog ograničenja trajanja mandata članova svih tijela turističke zajednice. Na taj način bi se izbjegla praksa koju imamo na terenu, a ta je da su pojedinci u kontinuitetu članovi tijela turističke zajednice po 20 i više godina, što gubi svoj smisao.
Nadalje, članak 20. stavak 3. govori o mogućnosti da dužnost predsjednika lokalne i regionalne turističke zajednice može obnašati i osoba koju iz redova članova turističke zajednice odredi općinski načelnik ili gradonačelnik odnosno župan ovisno o jedinici lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave za područje za koje je turistička zajednica osnovana. Budući je riječ o osobi koja bi, umjesto načelnika ili gradonačelnika odnosno župana, obavljala ovu dužnost i predstavljala turističku zajednicu u zemlji i inozemstvu, smatrao sam nužnim posebnim PRAVILNIKOM odrediti minimalne uvjete koje takva osoba mora zadovoljavati, a koji bi bili preduvjet za obavljanje ove dužnosti ( znanje stranih jezika, potvrda o nekažnjavanju, stručna sprema, višegodišnje radno iskustvo na rukovodećim poslovima turizmu...). U tom bi se slučaju onemogućilo gradonačelnika, načelnika ili župana da samovoljno, bez ikakvih kriterija, odluči koga imenovati na tu važnu dužnost.

Što se tiče natječaja za Direktora turističke zajednice ( lokalne, regionalne ili predstavništva u svijetu ) u javnoj sam raspravi dao prijedlog da isti bude uključiv, na način da uvažava i one kandidate koji su svoje četverogodišnje fakultetsko obrazovanje stekli prije uvođenja Bologne u naš visokoobrazovni sustav. Naime, natječajem se traže ECTS bodovi koje kandidati koji su diplomirali prije Bologne nisu niti mogli skupiti, budući u vrijeme njihovog diplomiranja ECTS bodovi nisu niti postojali. Ne postoji zakonska osnova kojom bi se diplomantima koji su završili studij prije uvođenja Bolonje dodjeljivali ECTS bodovi. Kako bi se izbjegla siva zona, moguća posezanja za pravnim mišljenjima i prijepori vezano uz ovaj problem, moj prijedlog je bio da natječaj bude jasan, uključiv i sveobuhvatan, a ne diskriminirajući. Isto se odnosi i na natječaje za izbor direktora za predstavništva HTZ-a u svijetu.

Nadalje, vezano uz vrijeme na koje se bira Direktor turističke zajednice, ono također nije bilo jasno u samom prijedlogu Zakona. Prošli je, naime, nacrt Zakona predlagao da to bude mandatno razdoblje od 4 godine, dok će ovim prijedlogom, kako se može iščitati, sudbina Direktora ovisiti o dobroj ( čitaj političkoj ) volji predsjednika, članova vijeća i skupštine turističke zajednice, na način da će se o njegovoj / njenoj sudbini odlučivati preglasavanjem na glasovanju o prihvaćanju Programa rada za svaku sljedeću godinu. Moj prijedlog je bio upravo suprotan ; naime, jednom kada je izabran direktor mora biti i zaštićen, na način da ga se bira na mandatno razdoblje od minimalno 4 godine. Riječ je ponajprije o kontinuitetu, odnosno vremenu neophodnom za planiranje aktivnosti i realizaciju projekata navedenih u Programu rada temeljem kojih su direktori prvotno i birani. U isto to vrijeme, Zakon bi trebao ograničiti izbor Direktora turističke zajednice ( lokalne i regionalne ) na maksimalno dva četverogodišnja mandata. Na taj način bi se izbjegla dosadašnja praksa biranja u nedogled, budući na terenu imamo primjere direktora koji su na tim pozicijama 15 i više godina, te su praktički nesmjenjivi. Ukoliko se ovdje ne napravi određeni iskorak u pravom smjeru, pada u vodu cijeli trud oko postavljanja novih standarda i pravila koji tretiraju ovu problematiku.

Vezano uz prijedlog godišnjeg Programa rada, u prijedlogu Zakona stoji da je lokalna turistička zajednica dužna dostaviti regionalnoj turističkoj zajednici, a regionalna turistička zajednica Ministarstvu, međutim bez točno određenog vremenskog okvira. U javnoj raspravi sam tražio potpunu preciznost vezano uz termin, kako se ne bi prepustilo nižim razinama da samostalno i po svom nahođenju tumače ovaj članak Zakona. Slično je i sa Skupštinom turističke zajednice, koja je dužna do kraja tekuće godine donijeti program rada za sljedeću godinu. Smatrao sam da je nužno pojasniti što to znači do kraja tekuće godine, odnosno specificirati datum o kojem se govori.

Što se tiče nadzora nad radom, u javnoj raspravi sam istakao da je članak 60. stavak 2. je nejasan, budući u prvoj rečenici kaže da Skupština turističke zajednice može povjeriti neovisnom revizoru obavljanje nadzora iz stavka 1. ovoga članka. To se, pojednostavljeno, može shvatiti kao da može, ali također kao i da ne mora, ukoliko to ne želi . U drugoj , pak, rečenici istog stavka se kaže da je Skupština turističke zajednice čiji ukupni prihod iznosi više od 3.000.000,00 kuna obvezna povjeriti neovisnom revizoru obavljanje nadzora iz stavka 1. ovoga članka. Obavezna. Znači, oni koji imaju prihod manje od 3.000.000, 00 Kn neće, ako to ne žele, imati nikakvu obavezu za nadzorom ? Budući je riječ o nejasnoći i kontradikciji, smatrao sam da bi ovaj stavak trebalo pojasniti kako bi bio održiv i u potpunosti jasan.
Predlagatelj je, međutim, uzeo u razmatranje prijedlog kojeg sam uputio, a koji se odnosio na zadatke lokalne turističke zajednice, budući u prijedlogu nisu navedene medijske aktivnosti / odnosi s javnošću. Izostavljanje tih aktivnosti bi, po meni, značilo to da ih lokalna turistička zajednica neće smjeti planirati niti autonomno provoditi, već samo u koordinaciji sa regionalnom turističkom zajednicom. Zakon bi u svakom slučaju morao dati autonomnost lokalnim turističkim zajednicama da samostalno u javnosti komuniciraju svoje aktivnosti, odnosno u suradnji sa regionalnom turističkom zajednicom kada je to potrebno, te kada je riječ o aktivnostima i projektima od šireg značaja za regiju .

PRIJEDLOG VEZANO UZ DODATNU TURISTIČKU PRISTOJBU ZA BRODOVE ZA KRUŽNA PUTOVANJA

Ono na što me posebno raduje je činjenica da je predlagatelj uzeo u razmatranje prijedlog kojeg sam uputio u javnu raspravu, a koji se odnosi na uvrštavanje u Zakon mogućnosti uvođenja dodatne pristojbe za goste sa brodova za kružna putovanja. U raspravi sam, naime, predložio razmatranje mogućnosti da se, pored kategorija turističke pristojbe definiranih u članku 4., omogući lokalnim razinama da uvedu dodatne pristojbe, primjerice za goste brodova ( prekooceanskih ) za kružna putovanja ( kruzera ), čime bi se ostvarili dodatni prihodi koji bi bili strogo namjenski i koji bi se koristili za kreiranje proizvoda, poboljšanje infrastrukture i podizanje konkurentnosti odredišta. Takva turistička pristojba ne bi bila nužno vezana uz noćenja i mogla bi se plaćati u paušalnom iznosu, te se tretirati kao ekološka.

Takve bi mogućnosti imao, primjerice, Dubrovnik kao odredište koje trpi ogroman pritisak upravo s takvih brodova za kružna putovanja ( kruzera ). Treba podsjetiti da se u danima vršne opterećenosti, s tih brodova u vremenskom intervalu od samo nekoliko sati, u povijesnu jezgru slije oko 10000 gostiju, što predstavlja ogroman pritisak na ionako preopterećenu infrastrukturu. Ta bi se dodatna pristojba uvodila na prijedlog Turističkog vijeća i uz potvrdu predstavničkog tijela jedinica lokalne samouprave, te uz konsenzus privatnog sektora. Prema nekim kalkulacijama, na ime takve pristojbe bi, recimo, grad Dubrovnik uprihodovao dodatnih 12 milijuna Kuna godišnje, koji bi se morali strogo namjenski utrošiti.

Respektirajući informaciju plasiranu u medije da se o uvođenju slične pristojbe razmatralo još prije na radnim grupama Ministarstva, nesporna je činjenica da se, unatoč takvim razmatranjima, nikakav sličan prijedlog nije našao u prijedlogu Zakona koji je poslan u javnu raspravu. Samo da napomenem da je paket turističkih zakona već prošao prvo čitanje u Saboru. Stoga me kao pojedinca veseli činjenica da je naknadno prepoznat prijedlog kojeg sam artikulirao upravo kroz spomenutu javnu raspravu na temu Zakona o boravišnoj pristojbi, još u listopadu prošle godine.

Neizmjerno bih bio sretan ukoliko bi ovaj prijedlog bio uobličen dobivši svoj zakonski okvir. Na taj bi način omogućio jedinicama lokalne samouprave dodatne prihode koji bi se, između ostalog, koristili za podizanje konkurentnosti odredišta.

Sve da čovjek, pojedinac, više ništa ne napravi u svojoj profesionalnoj karijeri, ostaje mu kao trajna satisfakcija činjenica da je neki njegov prijedlog prepoznat. Kada takav prijedlog ima realne šanse još postati dijelom nacionalnog paketa važnih turističkih zakona, ta satisfakcija postaje još i većom.
Dobar je to osjećaj, moram priznati.