dr.Saša Poljanec Borić

Turizam i privatizam

Izvor i foto: Turizmoteka   

Osvrt na ograničenja ekonomije koja nema institucije kolektivne akcije

Izrečeno na Znanstvenom vijeće za turizam HAZU

 

Autorica: Dr. Saša Poljanec-Borić, znanstvena savjetnica
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

Raspravu o izazovima hrvatskog turizma potrebno je pri kraju druge dekade 21. stoljeća staviti u širu povijesnu perspektivu zato što se Hrvatska, u odnosu na druge konkurentske turističke zemlje zapadnog ekonomskog i političkog sustava, nalazi u heterokroničnoj sociokulturnoj dinamici. Ključni razlog te heterokroničnosti je razlika u političkim projektima koje su druge turističke zemlje provodile krajem 20. stoljeća, u doba globalizacije, 4. Industrijske revolucije i pada Berlinskog zida.

Za razliku od konkurentskih zemalja iz zapadnog socio-kulturnog kruga Hrvatska se, u tom se posebnom povijesnom koje sada traje oko 30 godina, bavila istovremeno izgradnjom države i nacije te prilagodbom integracijskoj dinamici. Prvo se može smatrati zakašnjelim modernizacijskim projektom a drugo hvatanjem koraka s postmodernim europskim odgovorom na globalizacijski kulturni, politički i ekonomski pritisak.

Zbog niskog institucionalnog kapaciteta Hrvatska je taj hibridni socio-kulturni metaprojekt razumjela isključivo kao tranziciju te ga suženo interpretirala kao: izgradnju demokracije, tržišne ekonomije i privatizacije a ne kao sveukupni socio-kulturni projekt ubrzanog pozapadnjenja na temelju afirmacije nacionalnog identiteta. Zato se danas mnogi poslovni sektori i „crosssektori“ kao što je turizam muče s problemom poslovne klime, poslovnog modela i konkurentskog pozicioniranja. Naime, zbog tranzicijskog sociokulturnog deficita nedostaju im figure republike koja alocira javna i zajednička dobra na racionalan način ravnomjerno na čitavom teritoriju zemlje.

U uvjetima izrazitog republikanskog deficita kao krajnjeg političkog ishoda inače relativno uspješnog tranzicijskog prijeđenog puta, hrvatski turizam danas stoji na raskrižju između poslovnog modela neodrživog rasta korporativnog i narodnog privatizma (Hirt, 2012) i republikanski orijentiranog institucionalizma (Ostrom, 2009). Točka na kojem puca model rasta korporativnog i narodnog turističkog privatizma uvjetno se može nazvati: problemom javnog mjesnog pristupa pomorskom dobru, a točka na kojoj počinje republikanski institucionalizam naziva se: urbanizam.

U tom se smislu može reći da je rast konkurentnosti hrvatskog turizma u bitnom ovisan o ponovnom uvođenju urbanističkih pravila u mjesne prostorno planerske prakse te o razvoju lokalnih institucija kolektivne akcije (Ostrom, 2009) koje će interes „mjesta“ pretpostaviti interesu „destinacije“.

U srži ovakvog republikanskog obrata stoji potreba da se postojeći privatizam na steroidima (Hirt, 2012) koji se pojavljuje kao nova javna politika u Hrvatskoj a kojeg su ogledni primjeri projekti: „Golf na Srdju“ i nešto recentniji pulski „Muzil“ (te čitav niz pokušaja ograđivanja komunalnih mjesnih plaža kroz klijentelistički alocirane koncesije), zamjeni aktivnom politikom urbanističkog definiranja mjesnog pristupa pomorskom dobru u uvjetima nove stvarnosti povremenog stanovanja u Hrvatskoj. S takvom je aktivnom politikom usko povezana potreba definiranja pravila dobrog upravljanja svim „plažama-zajedničkim dobrima“ u mjestima gdje su ona mjesni „faktor proizvodnje“ u turizmu.

Naime, poznato je iz ekonomije da razumijevanje pravila predstavlja temelj racionalnih očekivanja (Buchanan, 2000) pa se može reći da je postavljanje pravila o racionalnim očekivanjima u odnosu na pristup pomorskom dobru, prvi korak na putu aktivne turističke politike usmjerene na promjenu postojećeg poslovnog modela. U tom smislu se definiranje prihvatnog kapaciteta javnih mjesnih plaža može smatrati internim regulatorom neodrživog razlijevanja privatnog smještaja daleko izvan granica naselja koje u svim ostalim (ne-turističkim) društvenim funkcijama održavaju stalni stanovnici i porezni obveznici.

Također, urbanističko je planiranje ključ za razbijanje mita o turističkim „green“ i „brown field“ megaprojektima koji bez potrebnih studija izvodljivosti proizvode efekt bijelog slona (Robinson, Torvik, 2005) u mnogim mjestima duž obale. Zbog toga smatram da bez povratka republikanskim politikama prostornog planiranja ne može biti niti prelaska na novi održivi poslovni model razvoja hrvatskog turizma.