dr. sc. Mauro Dujmović, Ekonomski i turistički fakultet „Dr Mijo Mirković“ u Puli.

Turistička sezona 2019.

Izvor i foto: Turizmoteka

Autor: Mauro Dujmović


Ovogodišnja turistička sezona po svim objavljenim indikatorima dokazuje da smo definitivno ušli u razdoblje stagnacije turističkog rasta i da su zbog cijelog niza faktora ( o kojima se već dugo govori u medijima poput povratka turske i sjevernoafričke konkurencije na turističko tržište, ekonomske recesije u zemljama generatorima turističkog prometa i sl.) vremena hiperpotražnje za nama.

Ova sezona je pokazala i nastavak trenda rasta kreveta u privatnom smještaju i u tom kontekstu ono što zabrinjava jest činjenica da se rast ponude ne zaustavlja, iako je jasno da je već sada ponuda nadmašila potražnju i sigurno je da će biti sve teže popuniti smještajne kapacitete u godinama koje dolaze. Svjedočimo i drugim, uglavnom negativnim i veoma zabrinjavajućim pojavama poput uličnih obračuna trgovaca i ugostitelja u priobalju, porastu fizičkog nasilja i rasne, rodne i svih drugih oblika netrepeljivosti prema različitom „Drugom“ tj. turistu, nerealnog porasta cijena roba i usluga uz pad kvalitete istih, porast cijena parkinga, najma ležaljki na plažama, uvrede i prijetnje upućene gostima, nedostatak kvalificirane radne snage, nesrazmjer između infrastrukture i intenziteta turističkog prometa ( problemi s otpadom, sve više fekalija u moru, itd.) i sl. zbog kojih hrvatski turizam sve više dolazi na loš glas.

To je velikim dijelom i posljedica imperativa brze i lake zarade od turizma koji danas čini šestinu hrvatskog društvenog brutoproizvoda i jedina je ključna i gotovo jedina relevantna industrija u RH. To dugoročno nije dobro. Rentijerstvo je postao način života lokalne zajednice pri čemu smo smetnuli s uma da je turizam visoko nestabilan proizvod podložan sezonalnosti, nepredvidivim vanjskim utjecajima, heterogenosti turističkih motiva i očekivanja i veoma elastičan u pogledu cijene i zarade. Turizam je potrebno osloboditi trgovačkih okova i zaštiti ga od imperativa potrošačkog društva i vratiti čovjeku i ljudskoj mjeri.

Turizmom bi se trebali baviti oni poduzetnici, građani, obitelji koji dugoročno razmišljaju, koji razmišljaju da će se poslije njih i naša i njihova djeca moći baviti turizmom. Turizam danas pati od niskih razina lojalnosti, sve je manje povrataka u već posjećenu destinaciju i zbog toga predstoji borba za svakog turistu. Ljudi ne dolaze zbog smještajnih kapaciteta, nego zbog ljepote prirode i kvalitete sadržaja.

Mi jesmo i dalje ćemo biti destinacija sunca i mora i od toga ne treba bježati. Ali, uz ekonomsku, turizam mora imati sadržajnu komponentu, onu koja će ljudima omogućiti produktivno, korisno, kulturno, sadržajno odmaranje. Zato je potrebno razvijati selektivne oblike turizma kako bismo obogatili i oplemenili masovni turizam, proširili strukturu i produžili vremenski ciklus ponude. Turizam uza sve prepreke i nedostatke ima priliku da pridonosi uravnoteženom razvoju i ima veliki potencijal za ublažavanje regionalnih ekonomskih nejednakosti. To je teško postići i sigurno je potreban dugi niz godina uz veću i aktivniju ulogu državnih i lokalnih vlasti. Ono što bi trebao biti apsolutni prioritet svih u hrvatskom turizmu je očuvanje postojećih resursa.

Ako već sada imamo izgrađeno 700 kilometara hrvatske obale, pitanje je treba li nam još toliko. Jer to bi bilo rezanje grane na kojoj sjedimo. Turizam ugrožava sam sebe prevelikom betonizacijom, apartmanizacijom i ako je bit turizma u inverziji svakodnevice postoji velika opasnost da turizam ne postane vjeran refleks onog društva kojeg se tobože želi osloboditi.