dr. Guste Santini

Važan je samo suficit na tekućem računu platne bilance

Izvor i foto: Turizmoteka   

Autor: dr.Guste Santini   

Važan je samo suficit na tekućem računu platne bilance

                                                                                                 „Istina je cjelina.“
                                                                                                                    Hegel

 

                                                  „Naravno da veliki biznis surađuje s Vladom.
                                                         Kad ne bi surađivali, uskoro bi se oboje,
                                                         uz gromoglasni krah, našli bez posla.“
                                                                                            Wall Street Journal

 

Merkantilizam je u temeljima svake razumne ekonomske politike
Nacionalna država je imala jasno određene granice. Njezin suverenitet joj je omogućio samostalno, autonomno, djeluje na vlastitom teritoriju. Svako uplitanje druge države označeno je kao neprijateljski čin. Ratovi postaju sve skuplji, kako to lijepo identificira veliki francuski povjesničar Ferdinand Braudel, nakon pronalaska baruta. Rastuća potražnja za jeftinom hranom i sirovinama postaju predmetom prijepora među zemljama. Valja identificirati da je Engleska, usprkos javnom zalaganju za liberalizam, tek u prvoj polovici XIX. stoljeća liberalizirala uvoz poljoprivrednih proizvoda čemu su se dugo suprotstavljali engleski veleposjednici. Nadalje, dolazi do prijepora među imperijalističkim zemljama glede kontrole rastućih tržišta.

Naime, već u XIX. stoljeću bilježimo krize jer u odnosu na rastuću ponudu nedostaje dovoljno rastuća platežno sposobna potražnja kako bi se realizirala sve raznovrsnija ponuda. Imperijalne sile nastoje povećati teritorij kojeg kontroliraju svim raspoloživim sredstvima. Tako je britansko imperijalno carstvo u zenitu svoje moći kontroliralo četvrtinu kopna. Ipak, najznačajnija aktivnost i politika države je bila usmjerena na nacionalno gospodarstvo. Kolonijalno carstvo je imalo biti tek podrška gospodarskoj aktivnosti matice.

Ekonomisti su uvijek bili odani vlastitom nacionalnom biću jer su svoja promišljanja i analize usmjerili na dobrobit svoje države, nacije. Priča započinje merkantilizmom čiji je cilj bio povećati količinu raspoloživog zlata u svojoj zemlji na štetu drugih država. To se je imalo ostvariti izvoznom orijentacijom. Shvatilo se je kako je moć države određena nacionalnim gospodarskim potencijalom.

Liberalizam, engleski proizvod obznanjen u ekonomskoj bibliji Adama Smitha – Bogatstvo naroda, predstavlja novi pristup koji je propagirao slobodnu trgovinu kako u zemlji tako i na međunarodnoj razini. Umjesto „vidljive ruke“ merkantilizma zagovara se „nevidljiva ruka“ liberalizma. Današnji prijepori među ekonomistima koji su fokusirani na iznalaženje učinkovite ekonomske politike mogu se, istina grubo, podijeliti na pristalice „vidljive i nevidljive ruke“ – rasprava se svodi na intenzitet državne intervencije. U tom kontekstu valja tumačiti teoriju komparativne prednosti Davida Ricarda koji je na primjeru engleskih tkanina i portugalskog vina pokazao kako su u uvjetima slobodne trgovine svi dobitnici – „nevidljiva ruka“.
Protekcionizam, odgovara na postavke liberalizma potrebom zaštite nacionalnog i nedovoljno razvijenog, dakle nekonkurentnog, gospodarstva – „vidljiva ruka“.

I danas su mnogi ekonomisti iz manje razvijenih zemalja zagovornici protekcionizma. Amerikanac ministar financija i predsjednik SAD-a Alexander Hamilton i nijemac Fridrich List, dva najuglednija imena koja su dali u operativnom smislu velik doprinos protekcionizmu, zagovarali su zaštitu nacionalnog gospodarstva, dok nacionalno gospodarstvo ne dostigne razinu konkurentnosti razvijene Engleske. Usput rečeno, postoji ne mali broj povjesničara koji smatraju da je carinska zaštita industrijskog sjevera u odnosu na poljoprivredni jug predstavljala zametak američkog građanskog rata; južne države su, zbog nametnutih carina kako bi se destimulirao uvoz industrijskih proizvoda, morale kupovati skuplju i lošiju industrijsku robu proizvedenu na sjeveru.

Tako su izvozili pamuk u Englesku, a dio zarađenog dohotka u vidu carina uplaćivali u državnu blagajnu, ako su kupovali u inozemstvu, što je rezultiralo najprije revoltom a potom otvorenom pobunom. Zahvaljujući proaktivnoj ekonomskoj politici u funkciji razvoja gospodarstva, protekcionizmu, SAD je postala vodeća ekonomska sila pred kraj XIX. Stoljeća. Njemačka je postala druga ekonomska sila pred početak Prvog svjetskog rata.

Između dva svjetska rata dominirala je politika osiromašenja susjeda – „vidljiva ruka“, kako bi se dinamizirao gospodarski rast, čemu je ne mali doprinos dala Velika ekonomska kriza iz 1929. godine. Nakon Drugog svjetskog rata Njemačka i Japan, nazvane kao d.d. zemlje, uvode intervencionizam – „vidljiva ruka“, svi instrumenti ekonomske politike u funkciji povećanja konkurentnosti vlastitoga gospodarstva, što je interpretirao Vladimir Pertot s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, da bi, razvivši se, danas zagovarale slobodnu trgovinu.

Nerazvijene zemlje su, kako tada tako i sada, oponašale razvijene zemlje. Nešto milom nešto silom. Peter Berger je to sjajno precizirao pa ću ga citirati:
„Odluke o nacionalnoj ekonomskoj politici donose se sada izvan zemlje i za korist drugih. Nacionalna ekonomija je „iskrivljena“ jer njen pravac diktiraju vanjske potrebe, a ne njena autohtona logika. Nacionalna inicijativa je ugušena često do stupnja „industrijskog infacitida“ – to jest, domaći industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative,koja dominira nacionalnom ekonomijom.“ Ljevičar Andre Frank analizirajući kretanja u nerazvijenim zemljama konstruirao je izraz – razvoj nerazvijenosti (development of undevelopment).

Tekući račun platne bilance početak i kraj objektivne ocjene učinkovitosti               ekonomske politike

Promatrajući oblike ekonomske politike kroz povijest moguće je zaključiti kako ekonomska politika u samom centru interesa ima uvijek i svuda poboljšanje položaja nacionalnog gospodarstva u odnosu na ostatak svijeta. Ekonomski teoretičari i ekonomski političari su „izvršni“ djelatnici te i takve orijentacije. Usput rečeno, ekonomska politika uvijek i svuda ima patriotski naboj. U tom smislu predsjednik Trump nije izuzetak jer drugi ne govore kako je njihov interes boljitak zemlje kojom upravljaju, ali u djelatnom pogledu čine sve što je u njihovoj moći kako bi povećali blagostanje svojih građana. Ponašanja ekonomskih politika pojedinih zemalja tijekom povijesti sugerira kako je uvijek i svuda prisutan merkantilizam i samo merkantilizam – bez obzira da li se radi o vidljivoj ili nevidljivoj ruci. Mijenjale su se interpretacije, pojavni oblici (liberalizam, protekcionizam i intervencionizam), u zavisnosti od interesa i trenutnog položaja odnosne države.

Kratko rečeno, uvijek i svuda svaka nacionalna ekonomska politika teži suficitu na tekućem računu platne bilance. Kad govorimo o tekućem računu platne bilance valja imati u vidu da ju sačinjavaju četiri dijela (ekonomisti kažu – podbilance) koji se „zatvaraju“ primanjem, u slučaju deficita, ili davanjem, u slučaju suficita, kredita.
Povijesno gledano najvažniji je tzv. vidljivi izvoz i uvoz roba (prva podbilanca tekućeg računa platne bilance). Nitko ne proizvodi sve. Uvijek postoji određeni stupanj specijalizacije, poznat kao međunarodna podjela rada. Za razliku od nacionalne države kada se je kontrolirao uvoz, putem carine, a stimulirao izvoz, putem izvoznih premija, u tržišnoj državi, slučaj EU, ruše se carinske barijere i uspostavlja se jedinstveno europsko tržište. Po mojem mišljenju kretanja u EU predstavljaju obrazac daljnjeg tijeka globalizacije.

Potom imamo nevidljivi izvoz i uvoz usluga i tzv. nevidljivi izvoz i uvoz usluga (druga podbilanca tekućeg računa platne bilance). Slijedi treći dio (podbilanca primarnog dohotka) koji evidentira primljene i date dohotke od rada (najamnina) i kapitala – kamata i dividendi. Konačno, četvrti dio (podbilanca sekundarnog dohotka) pokazuje transfere u i iz zemlje, u hrvatskom slučaju radi se o mirovinama i deviznim doznakama. Zemlje koje ostvaruju suficit platne bilance nazivam zemljama dobitnicima, a zemlje koje ostvaruju deficit nazivam gubitnicima.

U tržišnoj državi, vrijedi za sve članice EU, sama bit ekonomske politike svodi se na - što povoljniji saldo tekućeg računa platne bilance. To je razlog zašto znatan broj ekonomista u Lijepoj našoj smatra kako Hrvatska nije spremna uvesti euro. Po njima mala pokrivenost uvoza izvozom je dovoljan pokazatelj hrvatske nespremnosti; čitaj: nedovoljne konkurentnosti.

Obrazloženje se temelji na činjenici kako tečaj nacionalne valute određuje „vezu“ inozemnih i domaćih apsolutnih i relativnih cijena što je moguće mijenjati samo ako se zadrži nacionalna valuta kao aktivni instrument ekonomske politike. Nadodaju, u slučaju zamjene kune eurom Hrvatska neće biti u mogućnosti aktivno djelovati na kretanje salda tekućeg računa platne bilance. Odgovor zagovornika uvođenja eura je također jednostavan – Hrvatska je visoko eurizirana zemlja pa mijenjanje, često nazvano „igranje“, tečajem predstavlja vrlo neizvjestan i rizičan pokušaj poboljšanja salda robne razmjene s inozemstvom. Neki, ekstremniji, smatraju kako manipulacijom tečaja nacionalne valute nije moguće povećanje konkurentnosti, već se to čini na strani ponude učinkovitijim institucionalnim okvirom, poglavito smanjenjem porezne presije. To su osnovne konture suprotstavljenih strana, koje su zapravo daleko dublje i kompleksnije.

Tekući račun platne bilance nam daje mnoštvo izuzetno važnih i dijagnostičkih informacija. Na prvom je mjestu stanje konkurentnosti realnog sektora, materijalne proizvodnje. Što je veći deficit to je manja konkurentnost vlastitog gospodarstva, i obratno. Kada je pokrivenost uvoza izvozom iznosi svega polovicu, slučaj Hrvatske, tada je stanje u srednjem roku neodrživo, ukoliko se ne dogodi čudo. Upravo se takvo čudo  zadnjih  godina događa u Lijepoj našoj a čudo se zove turizam. On se nalazi u podbilanci usluga. Zahvaljujući spomenutom turizmu Hrvatska ostvaruje značajni suficit na računu usluga koji nadmašuje deficit robne razmjene s inozemstvom. On je toliko značajan da pokriva i prikriva naše probleme u materijalnoj proizvodnji.

Podbilanca primarnog dohotka nam pokazuje kako smo se ponašali u povijesti. Ako plaćamo kamate na uzete kredite i dividende na investicijske aktivnosti inozemnih investitora u većoj mjeri nego što to naplaćujemo inozemstvu tada to i takvo ponašanje, u prethodnim razdobljima, ocjenjujemo kao „život na kredit“. Bez uvoza štednje ne bi bilo moguće ostvariti razinu ostvarene potrošnje kako komercijalnih tako i javnih roba i usluga. Povijest Lijepe naše pokazuje kako smo se ustrajno zaduživali. Sada smo, jednako ustrajno, u pronalaženju inozemnih investicija. Pri tom ne razmišljamo, a trebali bi, da inozemne investicije dolaze i odlaze. Što su inozemne investicije više oslonjene na nekvalificirani ili slabo kvalificirani rad to je njihova privremena prisutnost vjerojatnija. Hrvatska mora imati koncepciju i strategiju razvoja a inozemne investicije mogu biti dio taktike i operativne politike – dopuna vlastitih investicija. Općenito, inozemne investicije koje donose veću dodanu vrijednost moraju imati najveću podršku jer restrukturiraju domaće gospodarstvo u pravcu njegovog razvoja a ne samo rasta. Podračun tekućeg računa platne bilance primarni dohodak u Lijepoj našoj značajno ograničava „mogućnosti naših unuka“ kako bi rekao Keynes. Općenito kad zemlja ima deficit na podračunu primarnog dohotka tada njezino gospodarstvo moramo nazvati ovisnim gospodarstvom. Za takvu dijagnozu postoji samo jedan lijek – investirati u razvoj obrazovanja i znanosti i tako, putem znanosti i obrazovanja, dinamizirati najprije rast, a potom razvoj gospodarstva.

Podbilanca sekundarnog dohotka također oslikava naše ponašanje u prošlosti. Lijepa naša ima kronični suficit na računu sekundarnog dohotka. Egzodus mladih osigurava nastavak ili čak povećanje tog suficita. Naravno radi se o većem prilivu temeljem mirovina i transfernih plaćanja (ne)privremeno zaposlenih hrvatskih građana u inozemstvu.

Kratki prikaz uzroka i posljedica kretanja salda na tekućem računu platne bilance, uključujući podsalda pojedinih podbilanci, jasno nam pokazuju svekolike učinke ekonomske politike. Sve se nalazi u tim podacima. Tečaj kao pokazatelj odnosa produktivnosti našeg i inozemnih gospodarstava govori nam o kretanju marginalne i ukupne produktivnosti, moderno rečeno - konkurentnosti. Nadalje, objašnjava visinu kamatnih stopa kao i procjenu njihovih budućih kretanja. Ima li se u vidu činjenica kako u strukturi kamatnih stopa dominiraju rizici nije mudrost Smanjenjem rizika smanjit će se kamatne stope. Naprosto valja uvijek imati u vidu da svi podsustavi društvenog sustava djeluju na visinu kamatnih stopa. Kako tečaj nacionalne valute, porezna presija i kamatne stope djeluju po zakonu spojenih posuda, tako nered koji imamo u Lijepoj našoj određuje njihovo kretanje, čitaj: utjecaj, ili, što je isto, precizno identificira cijenu neučinkovitih zakona, sudstva, obrazovnog i znanstvenog sustava itd. U društvenim i humanističkim znanostima nema vječnih parametara kao što je to, recimo, brzina svjetlosti ili sila teža. Samo mijena na tom svijetu vječna jest rekao bi Petar Preradović.

Zaključno

Saldo na tekućem računu platne bilance pokazuje kako nismo vodili računa o budućim generacijama. Rat i njegove strahote imale su značajne učinke na smanjenje blagostanja hrvatskih građana. Međutim, nerazumnu ekonomsku politiku nije moguće ničim pravdati. O tome sam napisao više knjiga. Nisam samo ja pisao. Pisale su i druge kolege svjesni kuda vodi nerazumna ekonomska i svaka druga politika. Znanstveni časopis Ekonomija/Economics, besplatno dostupan na www.rifin.com, posvetio je najveći mogući prostor kako bi znanstveni i stručni autori ukazali na loše politike, ali također su predlagali superiornija rješenja.

Prema tome, mogu svjedočiti kako je neprimjerena ekonomska politika izraz odluke vlasti a ne, kako neki tumače, neznanja. Hrvatska ima dovoljno znanja iz područja mikro i makro ekonomije da vodi učinkovitiju ekonomsku politiku. Mi smo uglavnom propustili sve što se je moglo propustiti. Što više, neke smo stvari učinili koje nije moguće braniti na zdravorazumskoj razini. Vrijeme je da se s tom i takvom politikom prestane. Hrvatska ima dovoljno resursa kako bi povećala blagostanje svojih građana. Da bi sutra bilo bolje nego što je to danas potrebno je sada i odmah odlučno provesti reforme. Politika koja teži da poveća socijalnu pomoć socijalno ugroženim građanima tako što će povećati poreze nije rješenje. Povećanje poreza znači povećanje troškova što smanjuje konkurentnost gospodarstva.

Jedina ispravna socijalna politika je dinamiziranje gospodarskog razvoja. Kada kažem razvoja ne mislim na rast BDP-a već na rast dodane vrijednosti na jedinicu inputa. To se dnevno radi u svijetu. Vrijeme je da prihvatimo iskustva učinkovitih zemalja. Jedna od njih je Slovenija. Bilo bi za početak dovoljno da se analizira odnos kretanja Slovenije i Hrvatske. Nalazi takve analize može biti dobro polazište za bolje sutra. Tu je presudna uloga predsjednice Hrvatske. Ne znam zašto svojim izbornim legalitetom nije inzistirala da se Lijepa naša osim postignuća u formalnom članstvu uglednih međunarodnih udruga, potrudi da se u tako uglednom društvu osjećamo kao kod kuće. Kretanje salda na tekućem računu platne bilance upozorava, ali, s druge strane, pokazuje kako Hrvatska ima daleko veće potencijale nego što to ostvaruju političari svih boja i usmjerenja.

Prema tome, kretanje salda na tekućem računu platne bilance sugerira što nam je konkretno činiti. Realno je očekivati da će se otvorenost hrvatskog gospodarstva iz godine u godinu povećavati. Postojeće stanje pokazuje kako smo otvoreni glede uvoza ali naš izvoz roba nikako ne zadovoljava. Konkretno – bilo bi poželjno da izvoz raste brže od uvoza, odnosno brže od rasta BDP-a. Postojeću razinu suficita na podračunu usluga valjalo bi zadržati, ali bi turističku aktivnost valjalo seliti u pravcu kontinenta, jer postojeća turistička aktivnost ima značajne infrastrukturne i ekološke troškove što se često gubi iz vida. Povrat zaštitne kamate na kapital (oporezivanje dobiti) smanjio bi odljev dividendi u inozemstvo. Kronični suficit na računu sekundarnog dohotka snažna je poluga stabilnosti hrvatskog gospodarstva i zahtjeva aktivniji odnose ekonomske politike.