Doc. dr. sc. Damir Krešić i Prof. dr. sc. Josip Mikulić

Kratki osvrt na problem radne snage u turizmu

Izvor i foto: Turizmoteka/iztz.hr

Doc. dr. sc. Damir Krešić, Institut za turizam. ravnatelj
Prof. dr. sc. Josip Mikulić, pročelnik Katedre za turizam Ekonomskog fakulteta u Zagrebu

Nedostatak radne snage i osobito kvalitetne i kvalificirane radne snage postaje jedan od ključnih problema hrvatskog turizma. To je problem koji nakon svake uspješno odrađene turističke sezone padne u drugi plan, te se opet aktualizira s pripremama za novu turističku sezonu kada redovito svjedočimo čuđenju cijele nacije zbog problema s kojim se stalno iznova susrećemo. Bez obzira što HTZ svake godine dodjeljuje hvale vrijednu nagradu pod nazivom „Čovjek – ključ uspjeha u turizmu“, gdje se nagrađuju najuspješniji turistički djelatnici u više od 20 kategorija, teško se oteti dojmu da je naše opredjeljenje za razvoj kvalitetnih turističkih kadrova često samo deklarativnog karaktera dok se u praksi najčešće radi o teškim uvjetima rada i relativno loše plaćenim poslovima. Stoga je opravdano i potrebno postaviti pitanje koji su glavni razlozi problema koje hrvatski turizam ima s pronalaskom radne snage te kakve posljedice nedostatak radne snage može imati na kvalitetu turističkog proizvoda.

Jedan od glavnih razloga navedenih problema su, naravno, niske i nekonkurentne plaće u turističkom sektoru. Opće je poznata činjenica da je turizam radno intenzivna djelatnost, odnosno da je to djelatnost koju karakterizira najnepovoljniji odnos uloženog vremena i zarađenog novca. U turizmu se u vršnoj turističkoj sezoni radi i do 10-12 sati dnevno, često se radi subotom, nedjeljom i praznicima te je takav pojačan radni angažman potrebno i primjereno honorirati od strane poslodavaca. Iako je u zadnje vrijeme zabilježen porast plaća u turizmu, čak je i novim kolektivnim ugovorom ugovoreno povećanje plaća od 5-12%, teško se oteti dojmu da je taj rast plaća došao prekasno odnosno da se dogodio tek nakon što je veliki broj radnika već otišao u inozemstvo ili su se, tijelom Covid-19 pandemije, prekvalificirali za poslove u drugim djelatnostima/profesijama. Osim toga, prema podacima iz Programa konvergencije Vlade RH za 2023.-2025. predviđa se ubrzanje inflacije potrošačkih cijena na razini od 7,8% tako da ovo povećanje plaća u turizmu neće biti dovoljno snažan motiv za privlačenje novih, kvalitetnih kadrova u turistički sektor nego se zapravo, u najboljem slučaju, radi o očuvanju kupovne moći odnosno o poništavanju učinaka inflacije koja je ove godine najveća u zadnjih trinaest godina.

Prema podacima TOMAS istraživanja, prosječni dnevni izdaci turista za usluge smještaja su u zadnjih deset godina (2010.-2019.) porasli za 88% (s 28,6 EUR na 53,8 EUR) dok su prema podacima DZS-a prosječne neto isplaćene plaće u istom razdoblju u istoj NKD djelatnosti (smještaj) rasle tek za 23,65% . S obzirom da su plaće u zadnjih deset godina rasle 4 puta sporije od cijene smještaja ne treba nas previše čuditi slab interes domaće radne snage za rad u turizmu. Naravno da u turizmu ima i puno sive ekonomije, tzv. „isplata na ruke“, „tringelta/manče“ itd., ali je službeni podatak o porastu plaća od tek 23% u prošlih deset godina ipak porazan. Turistički radnici nemaju „eone“ na raspolaganju da osiguraju pristojan životni standard, ukoliko to ne mogu postići u nekom razumnom roku odlaze drugdje gdje su bolji uvjeti.

Međutim, relativno niske plaće iako glavni nisu i jedini razlog naših kontinuiranih problema s radnom snagom. Neki od dodatnih razloga su slijedeći:
• Negativni migracijski saldo - iz Hrvatske se svake godine iseli veliki broj mladog, radno aktivnog i školovanog stanovništva koje, u pravilu, odlazi raditi u zemlje zapadne Europe gdje su uvjeti rada puno bolji, veće su plaće i sl.;
• Uz ovo se povezuje i sve manje raspoložive radne snage iz zemalja iz Hrvatskog okruženja koje imaju sličan problem kao i Hrvatska. Hrvatska je prethodnih godina manjak turističkih radnika većinom nadoknađivala iz BiH, Srbije, Makedonije i sl. međutim s obzirom da se mladi, radno sposobni iseljavaju i iz ovih zemalja to sigurno nije dugoročno održivo rješenje;
• Izražena sezonalnost turističke potražnje zbog čega potrebe za radnom snagom tijekom glavne turističke sezone višestruko premašuju potrebe za radnom snagom u ostalom dijelu godine. Pritom sezonski radnici u pravilu vrlo lako odu za boljom prilikom, a takvih je od ulaska u EU mnogo. Dok druge zemlje sustavno ulažu u stvaranje i obrazovanje potrebnih kadrova za svoja gospodarstva, mi naše kvalitetne radnike lošim uvjetima rada tjeramo preko granice, računajući da ćemo ih lako zamijeniti, a što se pokazalo kao velika zabluda;
• Nedostatak jasno iskazanih potreba za radnom snagom od strane turističkog sektora – turistički sektor bi trebao jasno definirati koliko radnika i kojih profila radnika će mu biti potrebno u idućih 5-10 godina – i temeljem toga je potrebno raditi prilagodbe u srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju.
Još jednom treba naglasiti i to da je turizam uslužna djelatnost koja se često naziva i industrija doživljaja, to je posao u kojemu je od posebne važnosti osobni kontakt i kvalitetan odnos između pružatelja usluge i potrošača. Upravo zbog toga inozemni radnici, osobito oni koji dolaze iz dalekih prekomorskih zemalja čija se kultura, životni stil, radne navike i običaji značajno razlikuju od naših, nikada neće moći osigurati onakvu razinu kvalitete turističkog proizvoda koja se očekuje u destinaciji koja filozofiju i strategiju svog turističkog razvoja temelji na kvaliteti i dodanoj vrijednosti kao ključnim značajkama. Radna snaga iz npr. Azije sasvim sigurno može osigurati značajne konkurentske prednosti građevinskom ili IT sektoru, možda čak i jednom segmentu turističkog sektora koji je orijentiran na ekonomije razmjera i masovni turizam ali sasvim sigurno ne može biti dugoročno dobro rješenje za hrvatski turizam u cjelini.

Konačno, legitimno je i pitanje koje se postavlja već dugi niz godina ali bez jasnog odgovora - što od turizma zapravo želimo i očekujemo. U turizmu „više“ ne mora uvijek značiti i „bolje“, pogotovo u već afirmiranim destinacijama, jer više turizma sa sobom nosi ne samo više prihode već i više društvene troškove, a na što u pravilu zaboravljamo. Osim toga, ukoliko će u hrvatskim hotelima i restoranima raditi strani radnici za vlasnike koji su isto tako stranci, kakve onda koristi hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo imaju od takvog modela turističkog razvoja?

Da se ne shvati krivo, određene ekonomske i možda šire društvene koristi sigurno postoje, ali one nisu niti približno toliko velike kolike bi mogle i trebale biti kada bi svoje kadrovske (i ostale) resurse koristili na najefikasniji mogući način. Konačno, više kvalitetnih radnih mjesta u lokalnoj zajednici koje generira turizam predstavlja i jedan od SDG ciljeva koje promoviraju UN i UNWTO pa bi i za Hrvatsku to možda trebao biti jedan od strateških ciljeva turističkog razvoja. U suprotnom ćemo se pretvoriti u zemlju koja je radi 20% ekstra profita izgubila najvrijednije što ima – a to je mlado stanovništvo odnosno mladu, stručnu i visoko kvalificiranu radnu snagu.