Ante Gavranović

Dileme ekonomske politike: Što očekujemo od turizma?

Piše: Ante Gavranović      Foto: HRT

Što očekujemo od turizma?

U nas se, usprkos nesumnjivo povoljnim ekonomskim učincima turizma, već godinama vode oštre polemike o tome gdje je pravo mjesto turizma u gospodarstvu i razvoju Hrvatske. Riječ je, jasno, o primjeni turističkoga satelitskoga računa. Prilikom svođenja godišnje bilance ukupnog turističkog prometa ponajviše bode u oči prikazani prihod, odnosno ukupan financijski učinak turističkih putovanja i različitih oblika turističke potrošnje na gospodarstvo. Nedoumice proizlaze i iz činjenice da mnogi sudionici u tim raspravama ne znaju o čemu se uopće radi i kako se dolazi do tih rezultata. I dok pozitivne učinke turizma glorificiramo, o njegovim negativnim nuspojavama izbjegavamo razgovarati. Popis pozitivnih ekonomskih učinaka turizma dovoljno je dugačak da nam odvuče pozornost od njegovih eventualnih troškova…

Ove dileme su prisutne usprkos povoljnim rezultatima koje turizam postiže. Sve to pokazuje da odgovor na pitanje što je zapravo TSR, zatim analiza učinaka iz turizma, te kako istinski i realno stimulirati te učinke i kolika je realna procjena tih učinaka - nije jednostavno.

Prije svega, sama metoda široj javnosti, ali ne samo njoj, nije davala dovoljno jasne pokazatelje iz kojih bi se dalo razabrati na čemu se zasniva konačan rezultat. Zašto? Turizam nije posebna gospodarska djelatnost, ali je važna tržišna niša i u makroekonomskim okvirima nezaobilazan segment finalne potrošnje širokih razmjera djelovanja. U praksi su nedostajale analitički što šire razrađene tablice međusektorskih odnosa hrvatskoga gospodarstva (tzv. input-output tablice), po mogućnosti s razdvojenim domaćim i uvoznim međusektorskim isporukama.

Pokazalo se da je to ujedno najveće ograničenje u ovom analitičkom pristupu, što samim rezultatima ne daje potrebnu uvjerljivost. Manjak tih analiza onemogućava prepoznavanje stvarnog opsega potreba turista na različitim područjima potrošnje i pogrešno oslikava globalne bilančne odnose u pogledu proizvodnje i potrošnje.
Takvom, gospodarski neprimjerenom odnosu prema turizmu u velikoj mjeri pridonosi i činjenica da se u našoj službenoj statistici uopće ili nedostatno prate financijski aspekti turizma. Tu, prije svega, mislimo na turističku potrošnju kao najvažniju financijsku stavku takve bilance, ali i na izdvajanje turističkih investicija.

Bez tih osnovnih podloga jednostavno nije moguće sagledati i pratiti učinke turizma na gospodarstvo, niti se cjelovito i dovoljno jasno mogu sagledati svi impulsi razvoja pojedinih sektora, čijim se proizvodima izravno ili neizravno pokrivaju oba finalna turistička segmenta potrošnje. Zapravo, tek smo posljednjih godina stvorili potrebnu kritičnu masu kojoj su takvi pokazatelji uopće potrebni.

Satelitski račun turizma otvorio je manevarski prostor i istaknuo potrebu bitno drugačijeg vrednovanja učinaka turizma na ukupnu gospodarsku sliku Hrvatske. Turizam je, pokazalo se, jedan od temeljnih nositelja ukupnoga razvoja Hrvatske i važan strateški smjer njenoga gospodarstva. Važno je, međutim – i to izaziva najviše prijepora i nedoumica kad govorimo o toj bilanci – koliko od iskazanog prihoda ostvarujemo plasmanom hrvatskih proizvoda, a koliko se, opet kroz turizam, plasiraju uvozni proizvodi. U javnosti je stvoren dojam da su u turizmu, posebice kad je riječ o investicijskoj potrošnji, jače zastupljeni inozemni nego domaći proizvodi.

Turizam je, možda i stjecajem raznih okolnosti, ipak prerastao u zaštitni znak Hrvatske, koja je s velikom raznolikošću ponude na relativno malom prostoru postala i nezaobilazno mediteransko i europsko odredište. No, činjenica je da s velikom pažnjom treba nastaviti pratiti brže promjene trendova u svijetu te uvažavati izazove budućnosti, pogotovo zbog sve zahtjevnijeg konkurentnog okruženja, samih turista te utjecaja aktualnih geopolitičkih kretanja.

Stoga nove strateške odrednice pretpostavljaju jačanje konkurentnost time što će se turistima pružiti nove motive dolaska, dodatne sadržaje i dodanu vrijednost te nadići percepciju Hrvatske kao destinacije koja ima samo prekrasnu prirodu, sunce i more. Hrvatski novi turistički model mora se temeljiti na sustavu doživljaja, emocija, autentičnosti i na tome da smo za srednju Europu najbliže toplo more.
Hrvatska je, hvala Bogu, a to nam govore i sva poznata predviđanja, i dalje 'in' u svjetskim turističkim kartama. Možda sada za nijansu manje nego protekle dvije-tri godine, jer su se na tržište uspješno vratili Turska, Grčka i zemlje sjeverne Afrike, naši ozbiljni konkurenti.

Treba sada činiti sve da se ne uspavamo na lovorikama već da pripreme za narednu sezonu odradimo s novim poletom i novim sadržajima i da na tim osnovama razvijamo našu turističku ponudu i u narednim godinama. A to na neki način određuje i dobitnu formulu uspješnosti: povratak mikroekonomiji, gdje će svaki akter, svaki čimbenik, pokazati svoju pravu vrijednost, svoju predanost turizmu i svoju riješenost da se tim poslom bavi ne sporadično nego kao osnovnom djelatnošću i u kontinuitetu.

Turizmu je potrebna dodana vrijednost i tek se kroz nju mogu ocijeniti pravi efekti njegove uspješnosti. Moramo shvatiti da se ta dodana vrijednost danas najmanje ostvaruje u hotelu, koji kroz cijeli dan uglavnom zjape prazni. Ona se stvara u neprekidnom dodiru s ljudima, potencijalnim potrošačima svega i svačega, ako se ponudi na pravi način.

Analiza rezultata u najrazvijenijim turističkim zemljama u 2018. pokazuje neke zanimljivosti koje moramo imati u vidu kad govorimo o daljnjim pravcima razvoja turizma u Hrvatskoj. Hrvatska je sa blizu 20 milijuna inozemnih dolazaka gostiju i više od 100 milijuna ostvarenih noćenja vjerojatno dosegnula svoje limite u pogledu održivog razvoja, pa je tim važnije kako postići dodanu vrijednost u tim okvirima, a ne težiti daljnjem povećanju dolazaka koji mogu ugroziti temeljne vrijednosti turističkog proizvoda.

Temeljna pretpostavka je stoga proširenje turističke sezone, jer bi zasnivanje daljnjeg rasta dolazaka stranih turista samo unutar glavne sezone postalo kontraproduktivno. Naši kapaciteti i sadašnji resursi jednostavno govore protiv takve prakse i nameću drukčiju logiku razvoja. Ohrabruje činjenica da su u tijeku ozbiljna nastojanja da Hrvatska postane zemlja koja je razvojem selektivnih oblika turizma produljila sezonu te postala prepoznatljiva destinacija i za cjelogodišnji turizam.

Strategija hrvatskoga turizma jasno se očituje prema glavnim smjernicama. Pritom precizno definira što očekujemo od turizma i koji su nam prioriteti.

Temeljna su pitanja koja se postavljaju: Kamo i kako želimo ići? Koji su nam ciljevi? Što želimo, a što ne želimo u našem turizmu? Ova su pitanja tim važnija zbog velikoga utjecaja turizma na ukupna privredna kretanja u nas. Jasno su postavljeni i strateški ciljevi razvoja turizma. Oni se odnose na obogaćivanje postojećih i stvaranje novih turističkih sadržaja i doživljaja radi produžetka sezone, sustavno podizanje razine znanja, vještina i obrazovanja turističkih djelatnika, stvaranje preduvjeta za jačanje poduzetništva, učinkovito brendiranje Hrvatske i njenih turističkih regija s naglaskom na diferenciranju od konkurencije i osiguranju tržišne prepoznatljivosti. U strateške ciljeve ulazi i borba za održivi razvoj turizma, rast prosječne potrošnje, te povećanje prihoda od turizma.