Željko Garača, pročelnik Katedre za poslovnu informatiku Ekonomskog fakulteta u Splitu

Ovo je kraj neoliberalnoga kapitalizma

Izvor: Privredni.hr               Foto: Privatni album 

Autor: Jozo Vrdoljak

Započela je promjena odnosa moći na svjetskoj razini. Unipolarni svijet pod dominacijom SAD-a pomalo se počeo urušavati i kretati prema multipolarnom svijetu, i u ekonomskom i, neizostavno, u vojnom pogledu, kaže Garača

Na nedavnom je predavanju profesor Željko Garača, pročelnik Katedre za poslovnu informatiku Ekonomskog fakulteta u Splitu, izjavio kako je došao kraj ekonomskom sustavu u kojem smo do sada živjeli te kako moramo osmisliti novi i drukčiji ekonomski model. To je i povod našem razgovoru s ovim ekonomskim stručnjakom koji se dugi niz godina bavi modeliranjem makroekonomskih sustava, posebice hrvatske nacionalne ekonomije. Ranije je u razgovoru za Privredni iznio vrlo pesimistične procjene učinaka pandemije COVID-a 19 na hrvatsko gospodarstvo, pa smo ga pitali je li se što promijenilo s obzirom na to da prognoze analitičara i institucija dosta variraju.

Nedavno ste održali predavanje u kojem ste spomenuli kraj ekonomskog sustava u kojem smo do sada živjeli. Što ste pri tome mislili?

Da, izrekao sam tu misao. Istina, bila je formulirana kao pitanje s ciljem otvaranja šire rasprave. Uz nju je bilo još nekoliko potpitanja koje je, svako za sebe, dovoljno provokativno.

Možete li odgovoriti na neko od tih pitanja, dakle, je li dosadašnji ekonomski model rasta potrošen i treba li nam novi?

Ovakva i slična pitanja počela su se često pojavljivati tijekom prethodne krize. Broj onih koji ih postavljaju sve je veći. No, važnije jest da se razvijaju ideje o tome kakav bi ubuduće trebao biti ekonomski poredak. Začudo, ta pitanja i direktne sugestije počeli su predstavljali i predstavnici onih od kojih se to najmanje očekivalo, najbogatijih ljudi svijeta. Ova su pitanja postavljale i najuglednije novinarske perjanice neoliberalnoga kapitalizma. Još važnije, pojavila su se kapitalna znanstvena djela koja temeljito preispituju održivost neoliberalnoga kapitalizma.

Od Kapitala 21. stoljeća Thomasa Pikettyja do Države poduzetnice Mariane Mazzucato. Pojavljuju se već i brojni primjeri nekih oblika državne intervencije čije je i samo javno spominjanje donedavno smatrano herezom. Izvrstan su primjer neki oblici uvođenja univerzalno osnovnog dohotka u mnogim zapadnim zemljama. Kolega Darko Tipurić i ja već smo javno iznijeli inovativan, konkretan prijedlog i njegovo provedbeno rješenje za Hrvatsku, koje je na tom tragu. Radi se o potrošačkim vaučerima u kriptokunama. No, bojim se da vrijeme za to još nije zrelo. Oni koji iznose nove ideje moraju biti svjesni dviju stvari. Prva je da su velike promjene moguće upravo u krizama, a druga je da dobro razrađena i cjelovita ideja mora čekati pogodan trenutak i biti potpuno spremna za primjenu kada sazriju uvjeti. Friedrich Hayek i Milton Friedman gotovo 30 godina razrađivali su svoju ideju čekajući pravi trenutak i onda su osvojili svijet. Nedavno je potonji javno predložio vladama programe univerzalnoga osnovnog dohotka. Na prvi pogled čudno, ali je objašnjenje jednostavno. Ekonomska sigurnost prvi je preduvjet slobode pojedinca.

Prvi ste javno istupili s vrlo pesimističnim prognozama za aktualnu krizu. Je li se od tada što promijenilo?

Nažalost, mnogo toga se mijenja, ali nagore. Kada sam iznio svoje prognoze na početku krize, zvučale su nevjerojatno, no kako vrijeme prolazi, novije prognoze raznih institucija i analitičara sve su pesimističnije i približavaju se mojima. To je očekivano jer svakim danom postajemo svjesniji onoga što se stvarno događa i koje su, već sada, realne posljedice ove ekonomske krize potaknute zdravstvenom krizom zbog pandemije COVID-a 19. Početni optimizam polako napušta mnoge, ali i oni najpesimističniji među uglednima tek su na pola puta do mojih prognoza kada je Hrvatska u pitanju. Prognoza Bečkog instituta sa 11-postotnim padom BDP-a u ovoj godini prekoračila je psihološku granicu od 10 posto, ali mislim da je i ona vrlo suzdržana. Proteklih dana pojavili su se i oni drugi, koji su pesimističniji od mene, a koji ne predviđaju oporavak gospodarstva do kraja ove godine ni na globalnoj razini niti na razini EU-a, pa ni Hrvatske. Među njima je, recimo, ugledni ekonomski portal Tradingeconomics. Moja prognoza dovoljno je turobna da nema potrebe da je pojačavam, to ne bi ništa promijenilo.

Kako tumačite tolike razlike u prognozama razmjera krize?

Nekoliko je razloga tomu. Vjerojatno prvi koji treba navesti jest nerazumijevanje same zdravstvene krize. U počecima te krize znanstvena zajednica slala je kontradiktorne poruke, od toga da se radi samo o malo jačoj gripi koja će sama nestati s toplijim vremenom do upozorenja da se radi o vrlo zaraznoj i podmukloj bolesti. Drugi su razlog reakcije političara u kojima se mogu prepoznati tipične faze psihološke samoobrane, od ignoriranja preko negiranja do racionalizacije. To je dovelo do niza pogrešnih mjera ili nečinjenja glede suzbijanja epidemije, sve dok ona nije uzela velikog maha, ponajprije u najrazvijenijim zemljama liberalne demokracije svijeta. Najtragičniji primjer je SAD. Na sreću, Hrvatska je uglavnom dobro reagirala u sprječavanju širenja zaraze, ali su ostali problemi ekonomske prirode.

Treći je razlog pitanje političke korektnosti, odnosno spremnosti ili nespremnosti da se javnosti predstave objektivni razmjeri krize i njenih negativnih učinaka. Četvrti razlog može biti i čisto metodološki, u smislu izračuna učinaka krize na temelju sličnih pretpostavljenih scenarija. Recimo, moj scenarij krize u nekim je elementima optimističniji od scenarija Vlade, ali su moji rezultati dvostruko nepovoljniji. Vlada je navodno pretpostavila da će turizam ostvariti do 30 posto prošlogodišnjega turističkog prometa, a ja sam pretpostavio 40 posto. Peti je razlog da se radi o potpuno novoj situaciji, vrsti krize, a ipak se često pretpostavljalo da će neke mjere koje su funkcionirale u prethodnim krizama biti uspješne, no to se sada često pokazuje pogrešnim. Šesti, možda najvažniji razlog, jest da se ova ekonomska kriza prečesto sagledava samo kao kriza uvjetovana pandemijom, a zanemaruje se šira slika u kojoj je svijet već bio na vratima recesije i bez pandemije. Već je potpuno razvidno da je razmišljanje o tome kako će ekonomska kriza prestati čim prestane pandemija i da će se sve brzo vratiti na staro - pogrešno. Razloga ima još.

Koja je to šira slika?

Manje-više svi su već ranije očekivali ekonomsku krizu na temelju kraja poslovnog ciklusa, razdoblja između dvije krize, koji je već trajao 12 godina u odnosu na uobičajenih 7 do 10 godina. Mnogo su očiglednije geopolitičke napetosti, trgovinski ratovi, povratak protekcionizma i niz drugih stvari koje su u suprotnostima s načelima neoliberalne doktrine. Započela je promjena odnosa moći na svjetskoj razini. Unipolarni svijet pod dominacijom SAD-a pomalo se počeo urušavati i kretati prema multipolarnom svijetu, i u ekonomskom i, neizostavno, u vojnom pogledu. U borbi za očuvanje stečenih pozicija ili pak za postizanje novih, naširoko se zanemarivala zajednička prijetnja klimatskih promjena.

U svemu tome, najrazvijenija gospodarstva EU-a u prethodnoj godini plesala su na rubu recesije. Njemačka, kao ekonomska lokomotiva EU-a u prošloj godini, nije potonula u recesiju samo zahvaljujući povećanoj potrošnji njemačkih kućanstava, dok je industrija bilježila pad. Na koncu smo dobili i rat cijenama nafte. Pojedine zemlje spremne su kratkoročno pretrpjeti velike financijske gubitke samo da bi netko drugi pretrpio još veće. Oni koji se raduju privremeno i relativno niskim cijena goriva na benzinskim crpkama ne mogu sagledati dugoročne negativne posljedice ovog rata.