Krešimir Dubrović

Mali Kamp Zagreb radi cijele godine uz zavidan broj noćenja

Izvor i foto: LIDER/Ratko Mavar

Autor Aleksandra Brzić

Nakon krize 2008. godine bilo je sve manje posla u njegovoj marketinškoj agenciji, stoga je Krešimir Dubrović počeo razmišljati o nečemu sasvim drugom. Ubrzo je shvatio da turistički sve atraktivniji Zagreb nema kamp. I tako je uz šljunčaru u Rakitju nastao Kamp Zagreb, koji danas ima goste sa svih strana svijeta i nudi im različite sadržaje. Od toga ‘kontinentalca’ mogli bi učiti i kampovi na moru

Kad je prije devet godina Krešimir Dubrović došao na jezero Rakitje u općini Svetoj Nedelji i rekao prijateljima da ondje namjerava kupiti zemlju, sagraditi autokamp i početi novi poslovni projekt, mnogi su bili sumnjičavi jer osim napuštenoga jezera nastaloga nakon eksploatacije šljunka ondje nije bilo ničega.

Nije to bio lagan put jer trebalo je napraviti velik poslovni zaokret, transferirati novac, znanje, energiju i sav ljudski i poduzetnički potencijal iz marketinga, čime se Dubrović bavio u marketinškoj agenciji, u turističko-ugostiteljski sektor i krenuti gotovo ispočetka. Ipak, krenuo je i nakon početnih muka uspio osnovati tvrtku Zagreb kamp.

– Imao sam tvrtku koja se bavila promidžbom, bili smo jedna od prvih agencija u Hrvatskoj koja je tako reklamirala poduzeća koja su dolazila na naše tržište. Dobro smo poslovali, imali smo više od pedeset zaposlenih, podružnice u Osijeku, Rijeci, Splitu, Ljubljani, partnere u Sarajevu i Makedoniji, ali kriza 2008. učinila je svoje: korjenito se smanjio obujam poslova, štedjelo se na promidžbi i marketingu, morali smo smanjiti poslovne ambicije i broj zaposlenih –​ prisjeća se Dubrović.

Četiri godine papirologije
Počeo je razmišljati što je u Hrvatskoj profitabilno i čega nedostaje kako bi svoje poduzetničke ideje ostvario negdje drugdje.

– Zaključio sam da Zagreb nema autokamp, a turistički je potencijal grada iz dana u dan sve veći. Imao sam sreće jer sam zemljište koje mi se svidjelo našao u Svetoj Nedelji, u Rakitju, na jezeru bivše šljunčare, i tada sam ga počeo otkupljivati i okrupnjivati. Sve je bilo u privatnom vlasništvu. Kupovao sam ga malo-pomalo pa sad imam 20 tisuća četvornih metara, od čega je jedan hektar prostor kampa, a drugi je prazan prostor na kojem planiram proširiti posao – iznosi Dubrović svoju poduzetničku priču.


Autokamp Zagreb, Foto: Ratko Mavar/Lider

Papirologija, odnosno pribavljanje svih potrebnih dozvola, bila je dugotrajna – trebale su proći četiri godine od ideje do provedbe. Uz HBOR-ov poduzetnički kredit te dio vlastitog novca kamp je otvoren u ljeto 2014.

– Nije to bio lagan posao jer je zemljište, osim što ga je trebalo okrupniti, trebalo i prenamijeniti u zonu turizma jer se vodilo kao zona sporta i rekreacije, sagraditi pristupne ceste, dobiti sve suglasnosti. Odmah smo se počeli oglašavati na internetu i u tiskovinama, u nekim stručnim časopisima u Njemačkoj i Nizozemskoj, jer su to tržišta s kojih u Hrvatsku dolazi najviše kampera. Već smo prve godine bili posjećeni, 2015. mnogo više, a 2017. ostvarili smo oko 24 tisuće noćenja. Mali smo kamp, imamo pedesetak parcela, ali sa zavidnim brojem noćenja jer smo jedan od rijetkih kampova u Hrvatskoj koji radi cijele godine – naglašava Dubrović.

Prolazni, ali i stalni gosti
U Kampu Zagreb ima različitih gostiju: dio ih dolazi jer želi vidjeti glavni grad i Zagrebačku županiju, u prosjeku se zadržavaju tri noći; dio gostiju je na proputovanju, a od prošle godine imaju goste koji ostaju u kampu sedam, pa čak i deset dana.

– Uz miniwelness sa saunom, jacuzzijem, slanom sobom nudimo najam bicikla i kajaka, imamo školu jahanja, od ove godine planiramo i školu jedrenja. Organizirali smo prijevoz turista kombijem do željezničke postaje u Podsusedu, povezanost je izvrsna jer su gosti za samo dvadesetak minuta vožnje u središtu Zagreba, koji je udaljen samo petnaestak kilometara. Raduje nas i što nam osim posjetitelja kampa za vikend dolaze Zagrepčani, Samoborci, Svetonedeljčani koji se druže uz jezero i koriste se uslugama našeg kafića i restorana – opisuje svoj ostvareni san Krešimir Dubrović i dodaje da uz kamp imaju i nekoliko bungalova za najam.

Na početku je bilo samo četvero zaposlenih, a ove godine u kampu je oko 25 radnika, većinom sa srednjom stručnom spremom, koji rade na poslovima u restoranu, kuhinji i kampu kao konobari, čistačice, domari, recepcionari.

 

– Velik je problem nedostatak radne snage. Ima ljudi na Zavodu za zapošljavanje, ali objavio sam oglas u Samoboru i Zagrebu, tražio sam pomoćnika domara, no nitko se nije javio. Tražio sam konobara, kuhara, sa Zavoda mi se nije javila nijedna osoba. Rekli su mi da su to trajno nezapošljivi ljudi, ali zašto su onda na Zavodu za zapošljavanje? – pita se Dubrović.
Iako za sada još nije posezao za uvozom radnika jer su Sveta Nedelja i Zagreb u blizini, zbog čega ipak uspijeva pronaći radnike, ne zna kako će to ubuduće činiti jer se mnogi iseljavaju, a prostora za povećanje neto plaća baš i nema.

Potencijali za širenje
– Iako je Grad Sveta Nedelja ukinuo komunalnu naknadu i prireze, porezna opterećenja poduzetnici itekako osjete na poslovanju. Ako bi se ona smanjila, mogli bi smo isplaćivati veće neto plaće i ljudi bi se sigurno vraćali u Hrvatsku. Danas biti poduzetnik i u svemu tome plivati veoma je teško – govori Dubrović, opisujući muke većine malih i srednjih poslovnih subjekata.
No optimizma ne manjka. Najveća je prednost blizina Zagreba, koji ima turistički potencijal cijele godine, ima prostora za širenje kampa i ugostiteljske ponude, povećanje broja sjedećih mjesta u restoranu i dodatnih sportskih rekreacijskih sadržaja.

– Devedeset posto naših gostiju su stranci. Najviše imamo Nijemaca i Nizozemaca, no dolaze nam i Talijani, Francuzi, Englezi, Španjolci; imali smo goste iz Južne Koreje, Australije, Argentine. Postoji nekoliko manjih kampova u blizini, ali za sada mogu reći da smo u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji jedini kamp, ali ne bojimo se konkurencije, svaka je konkurencija dobrodošla –​ optimističan je Dubrović jer jezero ima velik potencijal za jedriličare, veslače, rekreativce svih vrsta.

– Prošle godine imali smo oko pet i pol milijuna kuna prihoda, dobit je neznatna jer smo i dalje opterećeni kreditima. Do sada smo u gradnju i uređenje kampa uložili oko milijun i pol eura. Ako uspijemo vratiti investiciju u roku od osam ili deset godina, to je u turizmu uspjeh. Naime, mnogo je raznih troškova na koje poduzetnik na početku ne računa, od raznih atesta, troškova vođenja, HACCAP-a, izdavanja sanitarnih knjižica do ispita za tzv. higijenski minimum, koji se mora obnavljati za sve zaposlenike svake četiri godine, a uz veliku fluktuaciju zaposlenih to nije zanemariv trošak – navodi Dubrović kojeg u poslu podupire cijela obitelj.

Iako supruga Dijana i dalje vodi marketinšku agenciju, suvlasnica je poduzeća i pomaže mnogim savjetima, a troje djece, dvije kćeri i sin, obavljaju razne poslove tijekom ljeta. Pitamo ga misli li da je kamp unatoč svemu bio dobra poslovna odluka.

Prvih pet godina
– Ugostiteljstvo i turizam veoma je teško zanimanje, ali i vrlo kreativno jer stalno morate nešto mijenjati, unaprjeđivati, uređivati. Ima tu i lijepih trenutaka: upoznajem nove ljude, nerijetko se s gostima družim, a oni nam se svake godine vraćaju, što čovjeka veseli – iskren je Dubrović.

​Ističe da u kuhinji restorana i pizzeriji upotrebljava hrvatske proizvode, kao i domaća sredstva za čišćenje.

– Jako se trudim da u lokalu imam isključivo piva manjih pivara, hrvatska vina. Gotovo svi sastojci koje stavljamo u svoja jela proizvedeni su u Hrvatskoj. Svjestan sam s kojim se sve teškoćama nose domaći proizvođači i tako im želim pomoći. Kad bi svi hoteli, restorani, kafići i ostali ugostiteljski objekti upotrebljavali domaće proizvode, svima bi nam bilo bolje – zaključuje Dubrović koji je ovih dana uz glazbu i zabavu, na radost brojnih posjetitelja, proslavio prvih pet godina Kampa Zagreb, jedinoga zagrebačkog kampa.