Znanjem i stručnošću iz krize

Piše: Đuro Tomljenović

Izvor i foto: Turizmoteka

Piše: Đuro Tomljenović

Nakon što se ova zemlja u priznavanju i suočavanju s krizom 2008. godine našutjela do grla, danas nakon suočenja s koronakrizom počelo je razotkrivanje. Dobro je da se 2020. u krizu ulazi s vladom koja priznaje krizu i koja nudi mjere za izlazak iz nje no, nažalost, samo priznanje da smo u teškom stanju, pa ni odluka ni dobra namjera da se s različitim mjerama iz nje i izađe, nije dovoljna.

Trebaju nam novi ljudi, novi timovi ljudi koji će osmisliti nove ekonomske politike koje nam hitno trebaju. Pritom kada kažem novi ljudi, ne mislim na političare, već na stručne i sposobne inženjere, ekonomiste, tehnologe, energetičare, agronome, strojare, informatičare, biologe…. Sve one koji znanjem i idejama mogu pomoći pronaći novi, uspješan gospodarski razvoj Hrvatske.

U proteklih gotovo 30 godina najveću odgovornost za današnje stanje u ovoj zemlji imaju političari, ali i ne samo oni. Samo u posljednjih 30 godina u hrvatsku poljoprivredu uložene su deseci milijardi kuna, a danas imamo poljoprivrednu proizvodnju ispod razine početkom 90.
U brodogradnju je uloženo tko zna koliko milijardi eura, a znamo kako je s njom završilo. U Hrvatske željeznice godinama se ulaže na stotine milijuna kuna svake godine, a danas se do Rijeke i Splita, ali i Vinkovaca, vozimo sporije, ali i za europsku zemlju u nedostojno lošim uvjetima. Istina, imamo prekrasne autoceste, ali poluprazne jer ih zbog skupoće izbjegavaju Hrvati. Imamo jadranske luke, ali one su i dalje samo neiskorišten potencijal.

O navodnjavanju se još uvijek samo govori, a slušamo hvalospjeve o našim vodnim potencijalima. Još nismo vodom dovoljno opskrbili ni naše otoke, premda su oni prirodni staklenici. Ostavili smo ih na milost nisko profitabilnom turizmu i prepustili da se prodajom baštinjenih polja, kuća i građevinskog zemljišta uz more, zadovolje potrebe lokalnog stanovništva, ali i potroši nepovratno, u jednoj generaciji, naslijeđena položajna renta.

Ukratko, ako u nečemu nismo uspjeli nakon što smo stvorili državu, to je onda u gospodarenju naslijeđenim dobrima, ali ni u stvaranju novih roba i vrijednosti.

Hrvatska poslovna zajednica mora se napokon suočiti s odgovornošću za današnje stanje u državi. Političari su nas krivo vodili, ali su u tome sudjelovali i naši brojni stručnjaci, menadžeri i intelektualci. Tvrtke su, istina pod tutorstvom političara, ipak vodili neki menadžeri, ekonomisti, pravnici, inženjeri…

I njihova je, i to povelika odgovornost što nam je uništena metalna industrija, što su brodogradilišta propala, što uvozimo hranu za tri milijarde eura, što nismo stvorili ni jedan novi europski ili barem regionalni brend, što više nemamo svoju jaku farmaceutsku industriju, što se o organskoj hrani još uvijek samo priča, što uvozimo više od 30 posto potrebne nam električne energije, što se uza sve drvno bogatstvo i dalje hvalimo izvozom trupaca i dasaka, a namještaj uvozimo iz Italije, Švedske, Slovenije, Poljske…O INI i danas zaboravljenom Naftaplinu, da i ne govorim…

S obzirom na sve rečeno, mislim da je vrijeme da provjerimo stručnost i moralnost menadžera kojima smo prije svega prepustili vođenje naših velikih državnih tvrtki. Državne tvrtke u nas su neuspješne, prije svega zato što rad njihovih uprava nitko ne kontrolira, i što nadzorni odbori postavljeni od države da to rade, ne snose nikakvu odgovornost. Loše direktore smjenjuje samo nova politika kada preuzme vlast i zamijeni ih svojima, nažalost jednako lošima.

Zašto sada upozoravam na neodgovornost menadžera u državnim, ali i svim drugim većim hrvatskim tvrtkama?

Prvo, Vlada najavljuje novi razvojni pravac, čiji nositelji i voditelji trebaju biti upravo ti naši menadžeri. Dobro promislimo imamo li ljude na tim odgovornim mjestima koji su sposobni, stručni, dovoljno inovativni i moralni da budu ključni igrači u tom novom toliko nam potrebnom razvojnom preokretu. Ako već imamo, kako se kaže, političare kakve zaslužujemo, onda postavimo barem na čelo timova za razvoj najuspješnije i najstručnije ljude koje imamo.

Drugo, danas se pokazalo da se vraća strateško promišljanje koji su to nacionalni interesi u pojedinoj industriji. Ne postavlja se danas pitanje tržišno gospodarstvo ili ne, ali se propitkuje, konačno, uloga države u razvoju neke zemlje.
Godinama su nas naši bogati europski partneri uvjeravali da je tržište sve, a država ništa. Danas u krizi, na djelu, javno pokazuju kako je njihov državni, nacionalni interes jest i bio je, ispred svih tržišnih zakona, pa i međudržavnih partnerskih ugovora. Najbogatije zemlje Europe najavljuju čak i nacionalizaciju privatnih kompanija, ako je to u interesu njihovih zemalja.

Polako se i u nas probija svijest da ono što je važno kao nacionalni interes, to moramo pokušati održati i razvijati.

Došlo je vrijeme da i mi, u nacionalnom interesu, počnemo misliti svojom glavom.
I zbog toga, i za to nam trebaju naši najbolji „muži“, najbolji stručnjaci i znalci bez obzira kojeg su ideološkog, stranačkog ili klupskog opredjeljenja.