Upravljajmo sami svojim dobrima i razvojem!

Izvor i foto : Turizmoteka/Ivo Pervan     

Piše: Đuro Tomljenović

Danas smo objavili vijest da je grad Dubrovnik postao većinski vlasnik Luke Dubrovnik. To nas je podsjetilo na činjenicu da je prije više od 5 godina Luka Dubrovnik trebala dati u koncesiju luku Gruž francuskom građevinskom giganta Bouygues i turskoj tvrtki Global Port Holding.

No, pritiskom javnosti ta odluka je promijenjena. Današnjom svečanom objavom da su gradski oci odlučili da se Lukom Dubrovnik konačno upravlja u ime i u korist svih građana, pokazalo se da u nas ima nade za opće dobro. Istina trebalo nam je 5 godina da shvatimo da se gradskim dobrom može i treba upravljati za dobrobit svih, a ne samo jedne tvrtke ili pojedinca. Srećom danas Dubrovnik ima novu vlast koja želi da što više novca koji zahvaljujući turizmu dolazi u taj grad, i ostane tamo, na dobrobit svih građana. Zanimljiva je i najava da će Luka Dubrovnik, sada u većinskom vlasništvu Grada, biti nositelj projekta gradnje cruise terminala, tj luke Gruž, koju se htjelo na brzinu prije 5 godina dati u koncesiju.

Zašto me ta vijest veseli?

Ne bojim se to javno reći, jer me ni u ovom slučaju, nisu preplašili oni glasni, koji prozivaju Hrvatsku i Hrvate da su protiv stranih investicija. Dapače, sva ta galama kojom nas se uvjerava da smo zadojeni socijalizmom, da smo uskogrudni, zatvoreni, da smo protiv razvoja i tržišta, jer navodno ne dozvoljavamo investitorima da nas razviju onako kako oni misle, i jasno pod njihovim, pardon, tržišnim uvjetima, otvorila je oči sada i velikom broju naših ljudi.
No, nažalost, lokalni moćnici, povezani s vlastitim stranačkim lobijima i interesno povezanim skupinama, pa nerijetko i za vlastiti interes, i dalje nude i prodaju naše, a pod krinkom željenog razvoja i brige za sve. Stvarno su nas u zadnjih 30 godina uvjerili da je privatizacija i prodaja, a ne upravljanje stečenih i od mnogih generacija naslijeđenih vrijednosti i dobara, pravi put!

U konkretnom slučaju, u Dubrovniku, najpoznatijem hrvatskom gradu i svjetskom turističkom odredištu, gradu koji je za nas Hrvate puno više od milijun putnika s kruzera i hotela s 5 zvjezdica, u njegovoj luci Gruž, investitoru smo ponudili da sagradi terminal za putnike na kružnim putovanjima, trgovački centar s garažom i autobusni kolodvor a onda, 40 godina i upravlja tim rudnikom zlata.
Hrabro pitam, premda već znam da će me ismijati ljudi koji nas već više od 20 godina sistematski zaglupljuju, uništavaju i zadužuju, zašto taj projekt, važan za grad Dubrovnik, grad koji ima najveći proračun, s obzirom na broj stanovnika u Hrvatskoj, ne bi gradio taj projekt i preko svoje tvrtke?

Nitko me ne može uvjeriti da su Dubrovčani zaboravili vezati brodove (to i sada rade svakodnevno), naplaćivati takse, izraditi pa iznajmiti trgovački centar nekom jakom trgovačkom lancu, upravljati autobusnim kolodvorom ili naplaćivati parking u gradu gdje je parkirno mjesto lutrija. I za sve to, dobivati veliku nadoknadu, koja bi se pretakala u gradski proračun i nove razvojne projekte Dubrovnika, a ne kao, u slučaju davanja koncesije drugima, koji bi 40 godina izvlačili dobit iz grada i iz Hrvatske.

Godinama branim tezu da nema razlike između stranog i domaćeg vlasnika u pitanju učinkovitosti i konkurentnosti, ali da je prednost domaćeg vlasništva u ostajanju dobiti u zemlji. Tu tezu, uspješno je dokazao cijenjeni slovenski ekonomist dr.Jože Mencinger. On dokazuje da se prodajom nacionalne imovine povećavaju uvoz i potrošnja. „Mnoge zemlje odlučile su se za brzopletu privatizaciju, prodale su svoje najvrednije tvrtke“, pa sada,kaže Mencinger „stranci svoje velike profite iznose iz tih zemalja.“
Oni koji jedino "znaju", reći će, a odakle nama sredstva?
Iz istih izvora od kuda i stranim investitorima, čak i lakše jer bi grad Dubrovnik stajao iza tog projekta. Da to nije unosna investicija, ne bi u nju išli ni Francuzi, ni Turci…

I još nešto.
Turizam je dobro koje nam se ne događa slučajno, već zbog ovoga komada zemlje i svega na njoj što naslijedismo od svojih predaka.
Čarobna riječ je: položajna renta.
Ako ćemo sada, kada postajemo sve važnije europsko i svjetsko turističko odredište prepustiti da netko drugi ubire korist od te činjenice, preuzimajući naše zračne i morske luke, smještaj, trgovinu, financijski i telekomunikacijski sektor, proizvodnju hrane i goriva, te svu tu dobit ostvarenu od naše položajne rente iznese iz zemlje, onda stvarno smo narod bez budućnosti.

A upravo u korištenju i zadržavanju u svojim rukama svega toga, i puno toga više, krije se onaj ključni odgovor na pitanje, na koje ni jedna dosadašnja hrvatska vlada nije znala dati odgovor -kako se razvijati?
Ušli smo u EU nakon što smo prodali državama s kojima smo danas u zajednici svoje najprofitabilnije tvrtke. Počnimo se barem sada ponašati kao oni, ako želimo biti i bogati kao oni.

Upravljajmo sami svojim dobrima i razvojem!