Turizam, ali za nas, gledajući dugoročno!

Piše: Đuro Tomljenović

 

Upravljanje imovinom postaje glavni izazov za mnoge destinacije. Rastuća potražnja za odmorom na europskom dijelu sredozemnog uzmorja je velika, i na nju, jasno novim poslovima odgovaraju investitori. No, sve češće javlja se turizmofobija.

Vidimo demonstracije ljudi koji traže zabranu dolaska velikih kruzera (Venecija, Dubrovnik…), sve češće protestiraju gradonačelnici, kao Barcelone, zbog opće pomame iznajmljivanja stanova bez dozvola za rad, ali i, kao u Novalji i Bolu, zbog davanja koncesija na plažama ljudima i tvrtkama koje ne žive u tim mjestima i otocima cijele godine. 

Turizam kao slobodna aktivnost je široko rasprostranjena. To više nije, kao nekada privilegija elite.
Rezultat je to ekonomskog prosperiteta i razvoja globalne srednje klase, ali i niske cijene prijevoza, poglavito zrakoplovnih karata. . Ono što je nekad bila privilegija, to se sada percipira kao pravo; u svakom slučaju to je postala društvena navika. Svi pokazatelji ukazuju na to da će turizam i dalje rasti.

No, neki dan pročitah: „Mi smo počeli patiti u vlastitom tijelu“- riječi su to jednog stanovnika Mallorce .
Već davno je teoretičar turizma Jost Kripendorf upozorio da će, kada se turizmu dopusti rast i razvoj bez plana, doći do sukoba turista i domaćeg stanovništva. Masovni turizam snažno utječe na život lokalnog stanovništva.

Istodobno, turistifikacija mjesnih, gradskih prostora doprinosi do gubitka karakterističnog lokalnog načina života, on uzmiče pred prilagođavanjem prostora i navika kako bi se ugodilo turistima. Jasno da takvo stanje nije dugoročno održivo. Kada jedno mjesto izgubi svoj identitet, lokalni kolorit i način života, tada turisti odlaze tamo gdje se sve to još nije izgubilo.

Upravljanje

Promocija destinacije više nije dovoljna. Trebamo se više okrenuti upravljanju destinacije.
Nužno je stati na loptu i vidjeti, promisliti što smo radili, do kamo smo došli i kamo nas sav taj brzi turistički razvoj vodi. Jeli dovoljno nastaviti raditi kao do sada i jeli taj razvoj prikladan za budućnost našeg mjesta i života u njemu? Traži se dobra ili prava mjera..za sve pa i naša očekivanja.

No, kako ljudima kojima je turizam donio boljitak, reći : „treba promisliti treba li u turizmu dalje rasti“? Čini se nemogućim odustati o stalnog rasta, onog poznatog „više nego lani“, ali to je zato, jer smo pretpostavili da je rast (broj turista, broj noćenja ...) mjerilo uspjeha.

Definirajmo novu formulu za uspjeh, a ona se , pokazuje iskustvo uspješnih, nalazi u ravnoteži kvantitativnog i kvalitativnog, količine s kvalitetom i profitabilnosti, ekonomske , socijalne i ekološke održivosti.

U tom kontekstu, moratorij (pa makar i privremeno) otvaranja novih hotela i nove gradnje u turistički zasićenim područjima, posebice u nedirnutim valama, čini se da ima smisla dok ne redefiniramo naše javne politike, odnos prema sadašnjoj monokulturi turizma, najavi prepolovljavanja stanovništva Hrvatske do 2050.

Za koga graditi nove hotele, kada već sada nemamo dovoljno turističkih djelatnika? Zar ćemo dopustiti ono što se već dogodilo mnogim siromašnim, a turistički atraktivnim zemljama: pustiti da investitori dođu, oplode svoj kapital, iznesu ga iz zemlje, a istodobno da bi zaradili više, dovedu stranu jeftinu radnu snagu?
Gdje smo tu mi? Gdje je tu interes lokalnog stanovništva? Gdje je tu interes, osim punjenja proračuna, naše vlasti?

Ukratko: Quo Vadis, turizam? Za početak treba imati hrabrosti da se o svemu tome počne razgovarati. Kada sam prije desetak godina počeo upozoravati da se ne smije turizmu dopustiti sve, samo zato jer donosi devize i dobar život lokalnom stanovništvu, jer njegov nekontrolirani rast ima i drugu ne baš lijepu stranu, tada su mi govorili, pretjeruješ?

A pogledajte danas, zar već nismo svjedoci ograničenja dolazaka turista u Dubrovnik, ili zahtjeva za drugačijim turizmom na Hvaru i Novalji? Ne zgražamo li se kada vidimo betonska naselja s kićastim stupićima diljem naše jadranske crte?

A još uvijek gledamo kako pobjedonosno novinari izvještavaju o punim hotelima, plažama i dvoznamenkastom rastu….Ili kako investitori bez imena i prezimena, sakriveni iza velikih svjetskih hotelskih menadžment kompanija, nude Hrvatskoj razvoj i veći BDP gradnjom velikih turističkih naselja (koja se sastoje od jednog manjeg hotela i na stotine vila i apartmana za prodaju) jasno, u preostalim prelijepim uvalama našeg uzmorja, zbog kojih, na kraju, a ne zbog hotela, i dolaze nam turisti.

Ravnotežu u toj igri privatnih interesa i sukoba s onim što je dobro za budućnost svih, nije lako postići.