Treba li tražiti turistički rast? Ili još bolje, treba li ga više dopustiti?

Piše: Đuro Tomljenović

Izvor i foto: Turizmoteka

Piše: Đuro Tomljenović


Sredina je srpnja. Nezadovoljstvo sezonom je sve jače. Službeni podaci kažu, ukupno stiglo nam je u prvoj polovici godine više gostiju nego lani. Na terenu, nezadovoljstvo, prije svega kod privatnih iznajmljivača. Mnogi su već počeli stavljati u sumnju uspješnost ove turističke 2019. No, znamo li, čime bi se trebao mjeriti uspjeh ili neuspjeh turističke sezone?

Na početku, što je to uopće uspjeh u turizmu? Više gostiju nego lani? Više zarađenog novca, više izgrađenih hotela, više zaposlenih?
Usput, u Hrvatskoj se mjeri samo zarada od turizma, nitko ne mjeri troškove koje jedna turistička sezona donosi.

Po meni uspjeh sezone, i turističkog poslovanja uopće, trebao bi se temeljiti na zadovoljstvu i sreći lokalnih ljudi. No, oni u iskorištavanju svoje naslijeđene položajne rente moraju biti odgovorniji prema svojem mjestu, jedinstvenom okolišu, naslijeđenoj graditeljskoj baštini svojih djedova, obiteljskoj tradiciji, zemlji koju naslijediše, odgoju djece te, na kraju, odgovorni u svojem odnosu na zaradu stečenu u turizmu.

Iskusni turistički znalci već su krajem prošle godine upozoravali da nas čeka godina konsolidacije, godina sustavnog sagledavanja naše buduće pozicije u turizmu europskog dijela Sredozemlja.
Nažalost, od teškoća naših sredozemnih konkurenata proteklih godina malo smo profitirali, jer smo malo učinili da njihove potencijalne goste zainteresiramo za dolazak u Hrvatsku. To dokazuje i ova sezona. Istina ,posljednjih godina učinjeni su napori u promidžbi i marketingu. Hrvatska zahvaljujući i osmišljenim potezima HTZ-a i Ministarstva turizma, postaje sve prepoznatljiviji turistički brand europskog dijela Sredozemlja. Za Hrvatsku se konačno u Europi i svijetu, zna!
I dalje su najjači aduti hrvatske turističke ponude jedinstvena priroda, baštinjene atrakcije i, jasno, lokalni ljudi. A najveća mana?

Najveća mana je to što sve ranije navedene adute nemilice trošimo. Prodajemo maslinike i kamene meje, zalivene znojem i suzama naših djedova i baka, za kratkotrajni jednokratni užitak koji donosi šaka eura. Dopuštamo da nam najljepše vale pretvaraju u apartmanska naselja koja će biti, i već sada jesu, konkurencija lokalnim privatnim iznajmljivačima. Što više, manipulacijom lokalnih uprava sve češće se poljoprivredno zemljište pretvara u građevinsko.

Premda sam veliki zagovornik onoga „turizma onoliko i onakvog kakvog želi lokalno stanovništvo“, ne mogu ne reći da sve češće, lokalna grabežljivost i lakomost vodi mnoga naša turistička mjesta ka samouništavanju. Gradnja novih, i novih soba, apartmana i kuća za odmor, nagrđuje naša mjesta, betonira krajolike, stvara temelj za masovan dolazak, a to u konačnici znači, manje zanimanje, manja privlačnost i, ne nevažno manja cijena.

Po meni uspjeh sezone, i turističkog poslovanja uopće, trebao bi se temeljiti na zadovoljstvu i sreći lokalnih ljudi. No, oni u iskorištavanju svoje naslijeđene položajne rente moraju biti odgovorniji prema svojem mjestu, jedinstvenom okolišu, naslijeđenoj graditeljskoj baštini svojih djedova, obiteljskoj tradiciji, zemlji koju naslijediše, odgoju djece te, na kraju, odgovorni u svojem odnosu na zaradu stečenu u turizmu.

Treba znati da je u Toskani, kada su se pojavili investitori koji su željeli iskoristiti popularnost te talijanske regije, te počeli graditi toskanske vile „starije“ od postojećih, te počeli sadnju novih vinograda kako bi iskoristili potražnju za toskanskim vinima, tamošnja vlast zabranila daljnju gradnju vila, ali i vinograda. Tako su sačuvali jedinstvenost i pravu mjeru ponude, te što je jako važno, sačuvali razinu cijena iznajmljivanja vila, ali i tamošnjih skupih vina.

A mi, iz silne želje da što više iskoristimo kratku sezonu, gradimo sve više i više kreveta i tako pretrpavamo naše gradiće ružnim kućama, ali njihove ulice, trgove, plaže…
Na moje pitanje trojici hotelijera na jednoj našoj rivijeri, gledajući pretrpanu plažu, s pogledom na niz kuća naslaganih bez reda sve do vrha brda koje natkriljuje to mjesto, „Dali bi vi ovdje ljetovali?“, odgovorili su mi negativno. Dakle, sve češće imamo, a uskoro, ako se nešto ne promijeni, imat ćemo još i više problem da prodajemo nešto što ne bi ni sami kupili!??!

Nakon što smo u proteklih mjesec dana ponovno, po stoti puta, saznali kako se nemilice, zbog privatnih interesa uništava naša obala, vrijeme je da se netko u ovoj državi prisjeti da postoji zakon iz 2007. o Zaštićenom obalnom području mora, odnosno zakon koji regulira Zaštićena područja od posebnog interesa za Državu (2.4.), kojim se u Članku 49. kaže:

U svrhu zaštite, te održivog, svrhovitog i gospodarski učinkovitog korištenja određuje se ZOP, koje obuhvaća sve otoke, pojas kopna u širini od 1.000 m od obalne crte i pojas mora u širini od 300 m od obalne crte. Granice i područje ZOP-a prikazane su na Hrvatskoj osnovnoj karti (HOK) dopunjenoj ortofotokartama.“

Njime se planiranjem, odnosno provođenjem prostornih planova obvezuje:
• „očuvati i sanirati ugrožena područja prirodnih, kulturno povijesnih i tradicijskih vrijednosti obalnog i zaobalnog krajolika te poticati prirodnu obnovu šuma i autohtone vegetacije,
• odrediti mjere zaštite okoliša na kopnu i u moru te osobito zaštititi resurse pitke vode,
• osigurati slobodan pristup obali, prolaz uz obalu te javni interes u korištenju, osobito pomorskog dobra,
• očuvati nenaseljene otoke i otočiće prvenstveno za poljoprivredne djelatnosti, rekreaciju, organizirano posjećivanje, istraživanje i bez građevinskih područja,
• uvjetovati razvitak osobito javne infrastrukture zaštitom i očuvanjem vrijednosti krajolika,
• ograničiti međusobno povezivanje i dužobalno proširenje postojećih građevinskih područja, odnosno planirati nova građevinska područja izvan površina koje su u naravi šume,
• sanirati napuštena eksploatacijska polja mineralnih sirovina i proizvodna područja prvenstveno pejzažnom rekultivacijom ili ugostiteljsko-turističkom i sportsko-rekreacijskom namjenom.
(3) U ZOP-u se u neizgrađenom dijelu građevinskog područja može izdati lokacijska dozvola odnosno rješenje o uvjetima građenja samo ako je donesen urbanistički plan uređenja usklađen s odredbama ovoga Zakona.“


Nakon tridesetogodišnjeg iskustva, nakon provedene legalizacije , vrijeme je da se kaže dosta, i da se konačno zaustavi uništavanje i rasprodaja baštinjenog, a s ciljem očuvanja našeg jedinstvenog prostora za opće dobro, a ne prepustiti ga interesu kapitala i pojedinaca.

Ponovit ću već često rečeno u mojim kolumnama….
Zaboravljamo da je mnogo zemalja počelo iskorištavati svoje jedinstvene prirodne ljepote za turizam. I što im se dogodilo? Nakon prvotnog oduševljenja turista jedinstvenom, neokaljanom ljepotom tih, obično siromašnih zemalja, ta jedinstvena priroda zbog koje su turisti došli, gradnjom, "turističkim" razvojem, nestaje.
Te destinacije postaju sve sličnije predgrađima europskih velikih gradova i turisti bježe u zemlje neokaljane turizmom! I naravno, napuštaju stare i traže nove „rajeve“….

Dakle, što je dobro za nas? Što je uspjeh u turizmu? Treba li se veseliti rastu? Treba li ga tražiti? Ili još bolje, treba li ga više dopustiti?