Teze o turizmu i nama, pri kraju još jedne rekordne turističke godine

Piše: Đuro Tomljenović

Piše: Đuro Tomljenović

Naša turistička mjesta postaju sve veća i zahtijevaju stalna ulaganja u infrastrukturne objekte čiji troškovi često prelaze sredstva koja lokalne zajednice imaju na raspolaganju. U mnogim turističkim krajevima dolazi do zaduživanja i osiromašivanja lokalnih upravnih jedinica – u potpunoj suprotnosti s privatnim sektorom koji cvjeta i bogati se.

U prvom planu stoje interesi države o rastu PDV-a, te devizno-politički, građevinski i drugi ciljevi. Prirodno stanje i lokalne zajednice, od kojih se traži "samo" neograničeno raspolaganje tlom i rezerva radne snage, doslovno predstavljaju "tehničke" čimbenike turističke ponude. Zbog tih pretežno stranih utjecaja dolazi do mnogih socijalnih problema, koji mogu dovesti do nepovjerenja pa i neprijateljstva prema novim turističkim "tekovinama" i njihovim promotorima i investitorima.

Domaćem stanovništvu do sada se nudila sudbina da postanu portiri u luksuznim hotelima ili čistačice u razmetljivim vikendicama, no povećanjem kapaciteta, malim primanjima i odlaskom stanovništva u inozemstvo, lokalno stanovništvo sada gubi i tu mogućnost.

Istodobno daljnji neoprezan razvitak turizma u kojem se inzistira na rastu dolazaka turista i novim investicijama, a to znači i stranim radnicima, po svaku cijenu, može dovesti i do uništenja naslijeđenih društvenih struktura domaćeg stanovništva te do potiskivanja domaćih običaja i kulturnih dobara s neposrednim posljedicama i za odmorišne destinacije.

U proteklim desetljećima, zbog novog životnog stila kojeg donose turisti, opadala je u nas povezanost s iskonskim kultiviranim krajolikom i rodnom grudom. Seljak se, kao seljak na građevinskom zemljištu, uključuje u turističko poslovanje. Gubi se poljoprivreda kao privredna grana, a samim tim i najbolji oblik njege kultiviranog krajolika. Zbog svega toga se posvuda kod nas mogu primijetiti začeci krivog razvoja koje bi trebalo ozbiljno shvatiti. Neki predjeli za odmor već su danas akutno ugroženi, pogotovo veliki dijelovi našeg uzmorja.

Posebno su teški sukobi između dugoročnih općih interesa društva i kratkoročno nadahnutih privatnih interesa. Nitko ne postavlja više ciljeve. Zbroj egoističnih interesa pojedinaca ni u kom slučaju ne rezultira općim interesom.

Sve navedeno vodi do podcjenjivanja vrijednosti prirode koje je za turizam kobno te pogoduje nastanku novih društvenih troškova. Osim toga, na ovaj način se potiče korist pojedinca u odnosu na opću korist i pospješuje se ireverzibilan proces uništavanja krajolika. Nitko nije protiv investitora, ali moramo raspravljati o tome kakve su investicije, gdje su, kojeg obima i kakva je korist lokalne zajednice od njih, ne samo za investitora i, trenutno, za državu. Kod nas je sve naopačke – jeftino se prodaje skupa zemlja.

Osim toga, presudno je što do sada u Hrvatskoj nitko nije trebao podmiriti tzv. društvene troškove, kao što su primjerice štete nanijete krajoliku, onečišćenje voda, zagađenje zraka, emitiranje buke, nastajanje aglomerata, pa i dovođenje stranih radnika, jer će već iduće godine svaki deseti zaposleni u hrvatskom turizmu biti stranac!

No, je li lokalno stanovništvo dovoljno odgovorno, svjesno da raspolaže sa svojom budućnošću i budućnošću svoje djece? Brza zarada, lakomost, zavist, tko će više, uvuklo se u naš narod koji grozničavo pokušava što više zagrabiti od turista kojih je sve više. Dokad tako? Nekad su Dalmatinci bili najbolji i najcjenjeniji doktori i profesori u Zagrebu. Danas turizam njihovoj djeci daje nove mogućnosti, laku zaradu, a ne najbolje školovanje. Je li to pravi put?

Što kad država po uzoru na druge razvijene zemlje ukine paušal i uvede obvezatan PDV? Što kad sagradimo toliko apartmana da nam više nitko zbog preizgrađenosti ne bude želio doći?