Razvoj radi profita ili općeg blagostanja?

Piše: Đuro Tomljenović

 Izvor i foto: Turizmoteka/Đuro Tomljenović

Rasprave o tome kako zaštititi okoliš i kako se održivo razvijati traju kod nas, ali i u svijetu, već 30 godina. Rezultati su nažalost takvi da je opći stav stručnjaka da stanje nikad nije bilo gore.
Održivi razvoj znači uklapanje ljudskih aktivnosti u ograničenja našeg prirodnog okoliša, ali i uspostavljanje pravednijih i obzirnijih odnosa među samim ljudima.
Dakle, nužan je balans između ekonomskih, socijalnih i okolišnih elemenata našeg života.
Da bi se taj balans ostvario treba nacionalne i lokalne razvojne prioritete prilagoditi tomu da :
-pravila slobodnog tržišta ne mogu biti važnija od lokalnog interesa, tj. postizanja samodostatnosti,
-da profit ne može biti superiorni kriterij za odlučivanje o lokalnim projektima,
-da se zapošljavanju mora pristupiti u kontekstu lokalnih društvenih potreba, a ne s gledišta maksimiziranja profita.

Tako bi trebalo, no kod nas nažalost tako nije bilo. Od početka devedesetih do danas, prostorno planiranje, i kao djelatnost i kao stručna disciplina, doživjelo je sličnu sudbinu ostalih elemenata hrvatskog društva.
Ispočetka je planiranje smatrano kočnicom dinamičnom razvoju, te je politika pojednostavljivanja i ubrzavanja procesa donošenja odluka težila k uklanjanju svih prepreka u tom procesu.

Posljedica toga jest da je važnost planiranja, posebice prostornog, bila marginalizirana.
Istodobno dolazi do ukidanja većine gradskih i regionalnih zavoda za prostorno i ekonomsko planiranje. Njihovu su zadaću potom preuzele mnoge manje, uglavnom privatne tvrtke.
Posljedice takvog ne planiranja i prepuštanje urbaniziranja našeg uzmorja u ruke privatnim tvrtkama i privatnim interesima je ostavilo katastrofalne posljedice u prostoru. Betoniziranje obalne crte, zauzimanje velikog prostora u pristupačnim dijelovima našeg priobalja, te opredijeljenost ka masovnom turizmu, ostavilo je velike negativne posljedice na okoliš uz neodrživo korištenje resursa, napose prostora uz obalnu crtu.

Gradnja uz obalu mora nije sama po sebi različita od gradnje u bilo kojoj drugom dijelu Hrvatske, ali se na tom prostoru, koji je trenutačno pod izrazitim pritiskom gradnje, najjasnije manifestiraju svi problemi gospodarenja prostorom.
Danas kada je legalizirano čak 300 tisuća bespravno sagrađenih objekata rasutih od gradova do sela, unutar nacionalnih parkova, šuma ili pak građenih uz samo more, važno se propitivati kako dalje.

Za početak, tko ima pravo dopustiti investitorima koji su godinama zanemarivali hrvatski pravni poredak da sada nama građanima ove zemlje ili pak našim gostima zabrane ili onemoguće prilazak moru, što je sve češći slučaj?

Istodobno, nakon svega što smo prošli tim stihijskim, ili privatno-interesnim upravljanjem i gospodarenjem naših prostora, danas se opet radi pritisak onih koji su i nekada planiranje smatrali kočnicom dinamičnom razvoju.

Tako i danas otpor  i propitivanje zakonitosti i potrebitosti za opće dobro, navodno razvojnim projektima u turizmu, koji su uglavnom nekretninski (mali hotel i na stotine vila i apartmana za prodaju) proziva se kao sprječavanje razvoja i ulaganja u hrvatsko gospodarstvo.

Opet su sve glasniji i nervozniji oni koji politikom pojednostavljivanja i lažnom brigom za pokretanje razvoja , traže ubrzavanja procesa donošenja odluka tj. uklanjanju svih prepreka kako bi ostvarili svoje profite , bez obzira na dugoročne posljedice tog „razvoja“ kojeg nude.

Koliko često treba ponoviti da se u nekoj drugoj gospodarskoj
grani kapital može izgubiti i ponovo zaraditi, ali kad se u turizmu jednom izgubi temeljna supstancija – priroda i zemlja – ona se više ne može nadoknaditi.