Pita li se itko u ovoj zemlji, gdje su ti ljudi koji su nas do jučer posluživali, popravljali nam, gradili, radili s nama…bili naši susjedi?

Izvor i foto: Turizmoteka

Piše: Đuro Tomljenović

Neki dan odlazeći s naše uobičajene dnevne kave moj prijatelj Mario, dugogodišnji direktor hotela, nakon što su nas u kafiću i pekari posluživali naši novi sugrađani iz Filipina, Srbije i Nepala, pitao me je: „ Ma , gdje su ti svi naši ljudi odjednom nestali?“.

I stvarno, gdje su ti svi konobari, majstori, građevinski radnici, medicinske sestre, službenici?Govori li se o tome igdje u ovoj zemlji? Ili još bolje, pokušava li itko tražiti načina da ih nama vrati?

Godinama slušamo da nam je dobro, i rade se brojne makro ekonomske analize koje se trude to dokazati. U proteklih trideset godina hrvatske državnosti i samostalnosti dopustili smo da se pod krinkom tržišnog gospodarstva i pretvorbe vlasništva udio industrije u BDP sa 41 posto, padne na 20 posto. Tvornice smo prodavali građevinskim poduzetnicima da grade stanove ili stranim tvrtkama koji su ih zatvarali i preuzimali tržište za svoje proizvode. Velike državne tvrtke koje su imale monopol ili su uspješno poslovale prodavali smo stranim kompanijama koje i danas uspješno rade, ali dobit iznose iz zemlje.

One tvrtke koje su ostale u državnom vlasništvu predavali smo u ruke nesposobnim stranačkim ljudima koji su krenuli u „nužno“ restrukturiranje tvrtki, smanjujući troškove i broj zaposlenih, a ne povećanjem proizvodnje, novim razvojem i zapošljavanjem novih ljudi.

I u turizmu, koliko god se puno napravilo dobrog, puno se i griješilo. Predali smo naše hotele i kampove stranim vlasnicima koji nažalost nisu odmah donijeli i svoj kapital i pokrenuli naš, zbog rata zaustavljen turistički razvoj. Tek angažmanom države preko HBOR-a, tj. državnim novcem kreće obnova i razvoj naše hotelske industrije, koja je danas naš najrazvijeniji i najdohodovniji dio turizma.

Međutim, u tom razdoblju vraćanja na turističku scenu Europe, odnos turističkih poslodavaca prema radnicima u ugostiteljstvu i turizmu nije bio dugoročan. Lošim vođenjem (odnosno ne postojanjem) državne razvojne gospodarske politike na tržištu rada bilo je više stotina tisuća nezaposlenih radnika. Na desetke tisuća radnika iz unutrašnjosti zemlje dolazilo je u sezoni raditi za par tisuća kuna. Poslodavci su to naravno objeručke prihvatili, i uz jeftinu radnu snagu ostvarivali, u ne baš sjajnim sezonama ipak profit. Oni su se ponašali tržišno. Uostalom nije na njima da vode ekonomsku, socijalnu ili demografsku politiku zemlje.

Novinari, kao ja, pitali su prije 7-8 godina: „A što kada više ne bude Slavonaca?“. I danas ih nema, kao ni drugih, do nedavno podcijenjenih i potplaćenih ljudi iz unutrašnje Hrvatske. Zbog njihovog odlaska danas su plaće u turizmu narasle i gotovo su jednake onima u inozemstvu, no njih danas dobivaju strani radnici….A dojučerašnji radnici Hrvati ,umjesto da rade, ili bolje žive u Dalmaciji, Istri, Kvarneru, žive i rade u Irskoj, Njemačkoj, Austriji…

Danas smo dio EU pa mislim da s pravom pitam, ima li EU politiku regionalnog razvoja naše višedržavne zajednice?

Očito nema, jer tada bi netko rekao „ zašto privlačiti 1.000.000 radnika u Njemačku, a ne pomoći diversifikaciji jake njemačke industrije po rubnim, siromašnim zemljama zajedničke nam unije država. Zašto uzimati obrazovane i educirane radnike, mladost iz siromašnih zemalja EU, kako bi se još ojačali snažni i veliki, a dodatno oslabile male i siromašne zemlje?

Vratimo se na naslov ovog teksta: „Pita li se itko u ovoj zemlji, gdje su ti ljudi koji su nas do jučer posluživali, popravljali nam, gradili, radili s nama…bili naši susjedi?“

Vrijeme je da se na najvišoj državnoj razini, ne samo otvoreno o tome pita i razgovara, već i donesu planovi njihovog povratka. Ova država nije nastala samo zbog onih koji danas imaju posao i žive u njoj, već i zbog želje i nade onih 500 tisuća koji su ih, zbog bilo kojeg razloga napustili.

I zato ih ne smijemo zaboraviti, kao što su zaboravljeni gotovo isto toliki broj onih koji su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća otišli iz Hrvatske u Njemačku i Austriju, nažalost zauvijek!

Zahvalni smo onim strancima koji su danas popunili mjesta naših ljudi kojima nismo mogli ili nismo znali ponuditi traženi život u svojoj domovini. No, nemamo pravo ih zaboraviti, i zadovoljiti se tržišno- neoliberalnim opravdanjem njihovog odlaska.

Hrvatske će biti uspješna i sretna zemlja, tek, ako se oni vrate.