Europa- uzorak supostojanja

Piše: Đuro Tomljenović

Izvor: Turizmoteka

Piše: Đuro Tomljenović

Ovih dana, objavljena je vijest, Njemačkoj nedostaje još 1.200.000 radnika. Ta vijest, me je dotukla.

Godinama (19 godina) sam uređujući tjedni gospodarski magazin „Poslovni klub“ ukazivao na bespuće naše tranzicije i privatizacije, nedostatak konsenzusa oko strategije razvoja ove mlade države, sulude rasprodaje teško stečenih dobara i ne postojanja dobre volje da se ova mala bogata zemlja (do prije desetak godina dok je INA još bila naša potrebe samo za plinom smo zadovoljavali od 70-90 posto iz hrvatskog podzemlja) učini zemljom sretnih i bogatih ljudi.

U međuvremenu postali smo članicom EU. No, još uvijek nemamo zajednički utvrđene razvojne gospodarske ciljeve, svake godine za veličinu jednog Bjelovara rodi se manje djece nego što ih umre, Hrvatsku svake godine napusti stotinjak tisuća naše djece, a ekonomisti nas uvjeravaju da od 1985, do danas imamo 0 stopu rasta. Pa do kada i zašto? Osjećali se tko za takvo stanje kriv, boli li još koga, osim mene, glava zbog toga?

I onda pročitah: „Njemačkoj nedostaje još 1.200.000 radnika“!
EU je zajednica do nedavno 28 zemalja. Nemamo granica, carine, imamo zajedničke zakone, gotovo svi i valutu, a uskoro i vojsku.

No, pitam, imamo li mi zajedničko gospodarstvo, ili barem, imamo li dugoročan plan zajedničkog gospodarskog razvoja ? Imamo zato čvrste brojne zakone koje su pisali najbolji činovnici najrazvijenih zemalja ne samo Europe , već i svijeta, prilagođene tržišnim uvjetima razvijenih država. Pitam, ima li EU politiku regionalnog razvoja naše višedržavne zajednice?

Očito nema, jer tada bi netko rekao „ zašto privlačiti 1.200.000 radnika u Njemačku, a ne pomoći deverzifikaciji jake njemačke industrije po rubnim, siromašnim zemljama zajedničke nam unije država. Zašto uzimati obrazovane i educirane radnike, mladost iz siromašnih zemalja EU, kako bi se još ojačali snažni i veliki, a dodatno oslabile male i siromašne zemlje? Kada bi se, na jednom mjestu, promišljala iskrena zajednička budućnost svih zemalja u toj zajednici, tada bi i naša stvarnost bila svjetlija, vratila bi nam se nada.

Da bih bio jasniji, pripomoću si s dva citata:
Profesor Zoran Aralica smatra da „sustav EU počiva na novcu, umjesto na ekonomiji razmjene, taj sustav bi se morao temeljiti na solidarnosti. Istodobno, mi nemamo nacionalne prioritete, pri čemu bi korištenje sredstava EU-a bilo nadogradnja, već je obratno, nacionalni prioriteti su potrošnja inozemnih sredstava i upotreba inozemne tehnologije. Stranci ne bi smjeli odlučivati o prioritetima, ponajprije ne u područjima interakcije znanja i tehnologije s gospodarstvom.“

Citirat ću i njemačkog znanstvenika Heika Billdorfa: „ Vidimo da EU nikada nije bila zamišljena kao projekt koji će ujednačiti ekonomske pozicije članica, tako da je kapital – posebno njemački – mogao iskorištavati Uniju za svoj izvozni interes.“

U Europu smo ušli, zar ne, da bismo bili sretni i bogati. No, godinama prije našeg ulaska postavljao sam pitanje, zašto moramo prije ulaska u EU prodati svoje godinama stjecano nacionalno bogatstvo i to, zamislite apsurda, upravo državama s kojima ćemo sutra biti pod istim krovom.

Danas, ne samo da još uvijek ne vidimo kako, a još manje kada ćemo se razvojem priključiti uspješnim državama EU, već gubimo supstancu potrebnu za razvoj, ali i za opstanak, gubimo ljude.

„Zadatak Europe“ rekao je Vaclav Havel „više nije niti će ikada opet biti, da vlada svijetom, da silom širi svoje ideje o blagostanju i dobru, ili da nameće svoju kulturu cijelom svijetu. Jedina zadaća koja ima značenje za Europu ovoga stoljeća jest da bude najbolja što može- da oživi svoje najbolje duhovne i intelektualne tradicije i tako pomogne stvoriti novi globalni uzorak supostojanja“.

Želio bih da nam upravo takva Europa pruži ruku ! A treba nam!