2019.- Svaki 10 zaposleni u hrvatskom turizmu: stranac!

Piše: Đuro Tomljenović

Izvor i foto: Turizmoteka

Piše: Đuro Tomljenović

Početak je nove godine i dobro je progovoriti o trenutnim akutnim problemima hrvatskog turizma, a u nas to znači i ukupnog društva. Hrvatska doživljava egzodus, odlazak obrazovanih i stručnih kadrova, pa i obitelji u inozemstvo. Traži se bolja plaća, ali i nada.

I dok nas vladini dužnosnici uvjeravaju da pokreću aktivnu pro demografsku politiku, dok demografi na to vrte sumnjičavo glavu, hrvatske tiskovine i portali s nerazumljivom sladostrašću pišu o našim ljudima koji su u inozemstvu za par mjeseci rada ostvarili svoje snove, te svi oni obično najavljuju „Nikada se ne ćemo vratiti“! Tim nevjerojatno usklađenim i već par godina kontinuiranim pisanjem medija, mislim da bi se trebali pozabaviti sociolozi, ali bi ih trebali i analizirati i još neki.

Znam da ljudi ne odlaze zbog pisanja medija, da je uzrok puno složeniji i da leži prije svega u gospodarskoj stagnaciji ove zemlje ( od 1980. do 2015. ukupna stopa rasta hrvatskog gospodarstva je 0, odnosno nema rasta!), ali sam siguran da je to pisanje stvorilo takvo ozračje koje je tom odlasku sigurno pomoglo.

Naravno, odlazak na stotine tisuća naših ljudi doveo je i do toga da je došlo i do velikog nedostatka turističkog kadra. Godinama sam (i ne samo ja) u svojim osvrtima upozoravao da se ne će moći vječno iz kontinentalnih dijelova Hrvatske u naše jadranske turističke centre dovoditi, na nekoliko mjeseci radnu snagu i to sve uz podcjenjivačku malu plaću. Istina, moram opravdati i hrvatske turističke tvrtke, jer one su, što je malo znano (jer u nas se broje samo gosti), do prije tri godine uglavnom radili na rubu rentabilnosti.

Tako je, na žalost i turistička branša išla stopama drugih grana, ali i cijelog društva (odnos prema vrednovanju rada, učitelja, liječnika, medicinskih sestara….)- zaboravljalo se da su s radom usko povezani samopoštovanje, priznanje, ponos, razvijanje vlastite osobnosti, životni cilj i ispunjenje života.

Sada kada smo svjedoci masovnog odlaska naših ljudi u inozemstvo koji tamo traže plaću dostojnu čovjeka i koji želi cijelu godinu živjeti od rada, nastala je panika.
Odjednom se nude veće plaće, bolji uvjeti stanovanja, cjelogodišnje zapošljavanje.. Pitanje je samo, jeli to otrežnjenje došlo prekasno?
Ovih dana najavljeno je da je Vlada odobrila gotovo trostruko više dozvola za zapošljavanje stranih radnika u turizmu, nego prošle godine. Ove godine ta kvota je povećana na 15 tisuća.

Naoko, čini se mala brojka, no ako kažemo da će u 2019. godini u turizmu svaki 10 radnik biti stranac, gledate li na tu brojku još uvijek isto?

Već sam pisao, pa sada ponavljam:
Prije par godina dvojica uspješnih turističkih stručnjaka iz inozemstva mi je reklo:
„Najveća vrijednost hrvatskog turizma i vaše ponude je: domaća radna snaga!“
Rijetko će te naći u Europi, pa i u svjetskim turističkim središtima da vas poslužuju lokalni ljudi. No, to očito ne znaju ili ne razumiju svi oni koji sve glasnije traže uvoz radne snage.
Umjesto ozbiljne rasprave o tome, pa i u Saboru, njihovi zahtjevi su ispunjeni višekratnim povećanjem kvota za uvoz radne snage iz inozemstva. Opravdanje za takve zahtjeve, nerijetko su, „veliki pritisak stranih ulagača za investiranje u naš turizam“, i zato nam, kažu oni „treba uvoz radne snage“.

Takvo gledanje je opasno, jer unapređenje turizma, nove investicije i turistički rast nikada ne smiju biti sami sebi svrhom! Turistička gradnja ima ,općenito, smisla samo ondje gdje novootvorena radna mjesta koriste za zapošljavanje lokalnog stanovništva toga mjesta, regije ili kao u nas države.
Ako nas u svemu tjeraju da učimo od razvijenih europskih gospodarstva, onda učimo i na njihovom iskustvu.
Kada je u europskim zemljama, kao u Austriji, Njemačkoj.. uvezena radna snaga u turističkoj branši, domaće stanovništvo, posebice mladi, prestalo je u tim zanimanjima gledati svoju budućnost.

Zato, pitam, što će nam nove turističke investicija, ako već sada nemamo dovoljno radne snage?
Što će nam investicije putem kojih strani kapital želi samo kapitalizirati našu položajnu rentu, a gdje će zaposliti stranu radnu snagu, jer domaće nema? Kome treba takav „razvoj“?
Zato predlažem, umjesto brzoplete i neprihvatljive politike rasta i investicija po svaku cijenu neka vlada sjedne s turističkim poslodavcima i dogovore se kako dalje. Uostalom, većina naših velikih turističkih tvrtki odlučila se za to da je ulaganje u osoblje najvažniji dio strategije svake turističke kompanije. A i prosječna je plaća u našim veliki turističkim tvrtkama, kao Valamar Rivijeri, Maistri, Falkensteineru..već godinama je značajno veća od prosjeka u industriji, a od nedavno je veća i od hrvatskog prosjeka što je važna poruka svima koji rade u turizmu. Turistička industrija shvatila je koliko gubljenja domaćeg kadra, može negativno utjecati na kvalitetu njihove ponude.

Zato treba dogovor s državom, ali ne takvi da se turističkoj industriji ponudi samo povećan uvoz strane radne snage. Neka, na primjer, država smanji stopu PDV-a za turizam sa 25 na 10 posto, ali uz uvjet da, dobit ostvaren tim činom, turistička industrija mora uložiti za znatno povećanje plaća naših konobara, kuhara, domaćica…

Uostalom naši hotelijeri već sada imaju cijene smještaja gotovo na razini naših susjeda Austrije, Italije ili Njemačke, no ne odvajaju za plaće koliko i oni (kažu, zbog skupe države).
Hrvatskoj je turizam previše važna djelatnost da bi ju i dalje prepustili samo zahtjevima tržišta.

Ako se u turističkoj djelatnosti ostvare plaće kao i u drugim europskim zemljama (a hotelijeri mi tvrde da je to moguće ako im država dade iste uvijete poslovanja kao i u tim konkurentskim zemljama) učinit ćemo turističko-ugostiteljsku djelatnost atraktivnom za mlade, odnosno otvorit ćemo otvorena vrata brojnim našim ljudima koji su potražili posao u stranim turističkim objektima. Tako bi dogovor između države i turističke industrije bio i veliki korak u očuvanju stanovništva, odnosno važan segment nove, toliko nam potrebne, hrvatske demografske politike.

Moramo se suprotstaviti sadašnjoj tendenciji apsolutizacije kapitala i interesa kapitala. Rad i interes i želje lokalnih ljudi, ali i cijele države imaju prednost pred interesom kapitala.
Možda sam se u ovom osvrtu u mnogim stvarima ponovio, no radi se o prevažnoj stvari za budući i željeni kvalitetan razvoj hrvatskog turizma, ali i opstanak i cjelokupan razvoj ove mlade države!