Mato Violić Matuško

Vlasnik i direktor "Matuško vino"

Izvor i foto: Privredni vjesnik

DA JE TREBALO, VJEROJATNO BISMO SE POZICIONIRALI
U SVIJETU

Zahvaljujući turizmu imamo veliku potrošnju vina na svome tržištu. Tu su, dakako, i zemlje iz okruženja gdje imamo vjerne kupce, a polako se pozicioniramo i na tržištu EU-a. Ipak, svi mi vinari, bez obzira iz kojeg kraja Hrvatske dolazimo, moramo biti zahvalni turizmu .

Razgovarao Jozo Vrdoljak, vrdoljak@privredni.hr

Mato Violić Matuško, vlasnik i direktor Matuško vina, prošlogodišnji je pobjednik Sabatine u kategoriji Plavac mali, najpoznatijeg dalmatinskog vina koji je kažu i najpotentnija hrvatska vinska sorta. Stoga će Violić, na inicijativu europarlamentarke Marijane Petir, biti gost Europskog parlamenta. S Violićem smo razgovarali o investicijama, o reguliranju vinarskog sektora, pozicioniranju hrvatskih vina u svijetu te, naravno, o vinskom turizmu čiji je Matuško jedan od pionira.

Jeste li dovršili investiciju u podrumu?
- Da, dovršili smo investiciju i zaokružili podrum, koji sada ima nešto više od 2000 metara četvornih korisnog prostora ispod zemlje, tako da gost koji uđe i napravi čitav krug kroz podrum, opet izađe na istom mjestu na kojem je ušao. Naravno, mi mu organiziramo i degustaciju. Trenutačno u podrumu imamo više od 800 barrique bačava kao i najmoderniju opremu za proizvodnju vina, a imamo i banku vina i arhiv.

Što ste konkretno napravili?
- U novom dijelu podruma koji smo uredili za naša bijela vina stavili smo staklene vitrine i spremnike, dok smo jedan podrumski prolaz s obje strane opremili amforama. Tu se nalazi stotinu tzv. grčkih amfora različite zapremnine od 18 do 35 litara. Dio podruma smo opre-mili s hlađenjem i ostalom opremom.

Gdje ste kupili te amfore?
- One su izrađene, odnosno glina je pečena kod jednog proizvođača amfora u Bosni i Hercegovini. Pokušao sam to naručiti u Hrvatskoj, ali nisam mogao pronaći nikoga da mi ih tako kvalitetno izradi. Te su amfore parafinirane pčelinjim voskom, što je najstariji način kojim se osiguravao transport vina, ali i ostalih tekućina. U njima odležava dingač, a kupac ih može kupiti zajedno s vinom. Amfore imaju deklaraciju, a vino u njima je zaštićeno.

Imate li planove s tim projektom?
- Iako je ovaj projekt s amforama u začetku, imamo i planove i ambicije s njim. Uvjeren sam da će to biti uspješna priča.

A što je s ulaganjima i podizanjem novih nasada?
- Kad je riječ o opremi i podrumu, u tom smo dijelu, ulažući sva slobodna sredstva svake godine od 1997. kada smo započeli, zaokružili projekt.

Koji je omjer crvenih i bijelih vina u vašoj ponudi?
- Oko 70 posto naše proizvodnje su crvena vina. No razvijamo i proizvodnju bijelih vina koja je već sada oko 70.000 litara godišnje. Dakako da ćemo dodatno povećavati proizvodnju pošipa, chardonnayja, rukatca..., a nastavit ćemo sa sadnjom i podizanjem novih vino-grada i u narednim godinama.

Prije nekoliko godina ste kupili vinograd u Iloku. Jeste li zadovoljni?
- Da, kupio sam vinograd površine od oko pet hektara. Iz njega dobivam odličnu graševinu i traminac. Zadovoljan sam i smatram to odličnim poslovnim potezom. Od toga grožđa radit ću kupažu.

Jedan ste od pionira vinskog turizma. Kako ocjenjujete prošlogodišnju sezona?
- Bila je to jako, jako dobra turistička sezona, a mi smo imali više od 60.000 organiziranih dolazaka turista u naš podrum na degustacije. Radimo s velikim brojem agencija, a sve nam više dolaze i individualci i manje grupe. Sada, kada smo potpuno dovršili i zaokružili investiciju u podrum, očekujemo još više dolazaka.

Bilježite i jedan uspješan izvoz u Kinu. Jeste li zadovoljni njime?
- Da, početkom godine izvezli smo u Kinu 8000 boca Royal Dingača po cijeni od 33 eura po boci, što je veliki uspjeh jer vino skuplje od 30 eura u svijetu može proizvesti vrlo malo proizvođača vina. Riječ je o proizvođačkoj izlaznoj cijeni koja u restoranima kasnije dosegne nekoliko puta veću cijenu. To je, inače, gornji visoki rang svjetskih cijena vina. Povratne reakcije na kvalitetu tog vina su jako dobre. Budući da je to skupo vino, samim time je naš uspjeh veći i značajniji.

Ima li interesa za nastavkom izvoza na to tržište?
- Da, već je sklopljen dogovor o izvozu još jedne slične količine Royal Dingača koja bi trebala biti realizirana u siječnju.

Je li teško izvoziti u Kinu?
- Jednako je izvoziti kao i u sve tzv. treće zemlje. Puno je papirologije, ali kada kupac hoće vaš proizvod, izvoz se realizira. Kada dobiješ dozvolu za izvoz, onda nemaš problema.

Pratite li nove informacije o zakonu o vinu?
- Da budem iskren, od svih silnih pravila i propisa ne mogu više pratiti što se događa. Što se tiče zakona o vinu, mogu reći da je onaj iz 1974. godine bio najbolji. U njemu je bilo jednostavno naznačeno da se vino dobiva iz grožđa plemenite loze i tu je sve rečeno. Nije bilo ni posebnih brojnih pravilnika niti silnih kontrola.

Kako to mislite da je time sve rečeno?
- Zato što danas imamo ogroman broj kontrola vina koje ničemu ne služe. Tu bi trebalo pojednostaviti situaciju jer danas imate satelitske snimke, imate obvezu prijaviti proizvodnju vina. Ako se u što sumnja, treba uzeti bocu vina i odnijeti je na analizu te utvrditi odgovara li ona onome što piše. Potrebno je ukinuti i markice i ocjenjivanja vina na ovaj način kako se danas radi.

Zašto su ovakve analize vina smetnja vinarima?
- Zato što ta procedura traje predugo. Osim toga, kemijskom analizom može se ustvrditi je li vino zdravstveno ispravno, a sve ostalo treba pustiti vinaru i tržištu. Možda karikiram, ali ako vinar procijeni da ima kupce za mutno vino koje je zdravstveno ispravno, onda mu nitko ne može zabraniti da ga takvoga i plasira na tržište. Svaki proizvođač mora znati kako će plasirati svoje vino na tržište. Ako je vino prošlo kemijsku analizu i ako je napravljeno od grožđa iz onog vinograda koji je i naznačen na deklaraciji, onda nema razloga da ga njegov vlasnik ne prodaje. Danas postoje različite tehnologije i imamo filtrirana i nefiltrirana vina. Po struci i po regulativi koju danas imamo ni jedno biovino ne bi moglo proći ocjenu Zavoda za vinarstvo i vinogradarstvo. Znači, treba ostaviti kemijsku analizu ispravnosti te još utvrditi odgovara li deklaracija stvarnom stanju. I to je to.

Kakva je bila berba?
- Na području Pelješca imali smo jako kvalitetnu berbu. Iako su količine bile manje, kvaliteta je izuzetna, tako da će idućih godina biti odličnih vina s oznakom berbe 2017. Mi imamo široku bazu svojih kooperanata-proizvođača grožđa, tako da nismo uskraćeni u količini, unatoč količinski lošijoj berbi. Imat ćemo znatno veću količinu bijelih vina, dok ćemo, kad je riječ o crnima, imati nešto više vrhunskih vina. U ostalim kategorijama količina je otprilike na razini prošlogodišnje.

Gdje je Hrvatska kao vinska zemlja?
- Osim što smo turistička, mi smo i vinska destinacija. Turisti znaju i poznaju naša vina. Mi vinari se, doduše, polako probijamo na neka tržišta, ali govoriti da smo vinska zemlja ili da smo prepoznatljivi po vinu, još nije moguće. Primjerice, naši vinari koji izvoze u SAD imaju ili naziv tvrtki posredstvom kojih izvoze ili naziv vina na engleskom jeziku. Znači, nema vina s obilježjem našeg područja. Što se tiče svijeta, mislim da još uvijek sramežljivo i sporo napredujemo.

Kako se onda pozicionirati na tržištu?
- Kad je riječ o cijelom svijetu, to nam i nije toliko neophodno. Da nam je bilo potrebno, vjerojatno bi se znalo za nas. Zahvaljujući turizmu imamo veliku potrošnju vina na svome tržištu. Tu su, naravno, i zemlje iz okruženja gdje imamo vjerne kupce, a polako se pozicio-niramo i na tržištu EU-a. Ipak, svi mi vinari, bez obzira iz kojeg kraja Hrvatske dolazimo, moramo biti zahvalni turizmu.

U kojoj kategoriji vina Hrvatska ima problema?
- Kad je riječ o vrhunskoj varijanti, moje je mišljenje da smo se tu odlično pozicionirali na domaćem tržištu i da nas naši gosti jako cijene. Ono u čemu se moramo bolje pozicionirati i razviti svakako je srednja kvalitetna kategorija jer je tu pojačan pritisak uvoznih vina. Mi gotovo da više i nemamo vina loše kategorije.

Jeste li radili s Konzumom?
- Da, radio sam do unazad pet-šest godina i - prestao. Nakon toga je moje vino bilo na policama tog lanca, ali posredstvom distributera. Tamo sam plasirao vina srednje kvalitetne kategorije. O razdoblju kada smo radili s Konzumom, a radili smo sedam-osam godina, mogu reći da je ugovorno plaćanje bilo na 170 dana odgode i da mi Konzum nikada nije direktno platio. Naplaćivao sam se posredstvom fakto-ring društava koja su uzimala proviziju od četiri posto plus PDV. A kada bi Konzumu aktivirali zadužnicu, uspjeli bismo se naplatili, ali bi naša roba nakon toga bila uklonjena s polica.

Predsjednik ste udruge Vinski puti Pelješac. Jeste li zadovoljni kako se razvija vaša manifestacija Dani otvorenih podruma?
- Tu je manifestaciju pokrenulo nas nekoliko i to volonterski, a i danas je volonterska. Međutim, nakon 11 godina izrasla je u jednu od najljepših vinskih manifestacija u Dalmaciji. Jedna je od najboljih vinarskih zabava u Hrvatskoj. Ne možemo reći da je najzabavnija u Hrvatskoj jer su jednako zabavne i Jastrebarske vinske noći, Martinja, Vincelova, Vinkova...

Imate li pomoć sa strane?
- Nemamo. Počelo je nas nekoliko, a ubrzo su se priključivali mladi pelješki vinari i sve nas je više koji otvaramo podrume toga dana.

Matuško vina su jedan od pionira vinskog turizma. Ugrožava li vas činjenica da sada veliki broj peljeških vinara turiste prima u podrum?

- Ne, upravo je suprotno. Što nas je više, to smo jači i pojedinačno. Nikada vas tuđi rad ne može ugroziti. Kada sam sam primao turiste u podrume, bilo mi je puno teže nego danas. Ipak, nisam bio sam u vinarskoj priči jer je Pelješac vinarski kraj. Spletom okolnosti, nismo svi imali nekada moderne podrume, ali nas je danas na Pelješcu jako puno. Matuško vina svake godine imaju rast ulazaka turista u pod-rum. A Pelješac je nezaobilazna destinacija turistima koji vole vino.