Zašto bi ne izdavanje koncesije za luku Gruž mogla biti dobra vijest?

Piše: Đuro Tomljenović

 

Stigla je vijest:“ Upravno vijeće dubrovačke Lučke uprave nije odobrilo investitoru gruškog terminala još jedno produljenje roka za dostavu kreditnog jamstva za gradnju koja, prema njihovim posljednjim procjenama, vrijedi preko 90 milijuna eura“ , javlja Dubrovnik.net.
Prema izvorima Dubrovačkog vjesnika, koncesionar Dubrovnik International Cruise Port Invesment u vlasništvu francuskog građevinskog giganta Bouygues i turske tvrtke Global Port Holding je u novom roku, kojeg je zatražio namjeravao ispregovarati značajno povećanje putničkih lučkih taksi te dodatno i državno jamstvo koje bi pokrivale isplativost ove investicije kako je to Bouygues već napravio na Istarskom ipsilonu i Zračnoj luci Zagreb. S takvim povećanjem i državnim jamstvom lako bi onda došao i do bankovnih garancija EBRD-a i Svjetske banke.

I eto,od te velike,za mnoge strateške investicije, za sada opet ništa.

No, mene ta vijest veseli. 

Ne bojim se to javno reći, jer me ni u ovom slučaju, nisu preplašili oni glasni, koji prozivaju Hrvatsku i Hrvate da su protiv investicija. Dapače, sva ta galama kojom nas se uvjerava da smo zadojeni socijalizmom,da smo uskogrudni,zatvoreni,da smo protiv razvoja i tržišta, jer navodno ne dozvoljavamo investitorima da nas razviju onako kako oni misle,i jasno pod njihovim,pardon,tržišnim uvjetima, otvorila je oči sada i velikom broju naših ljudi.

No,nažalost, lokalni moćnici, povezani s vlastitim stranačkim lobijima i interesno povezanim skupinama,pa nerijetko i za vlastiti interes, i dalje nude i prodaju naše,a pod krinkom željenog razvoja i brige za sve. Stvarno su nas u zadnjih 25 godina uvjerili da je privatizacija i prodaja a ne upravljanje stečenih i od mnogih generacija naslijeđenih vrijednosti i dobara, pravi put!

200 tisuća ljudi je završilo na ulici da bi ono što je bilo naše, sada bilo, bez nas, njihovo.
Pa to je kapitalizam narode, pa za njega ste se i sami odlučili, zajedljivo i prepotentno su nam poručivali.

U konkretnom slučaju, u Dubrovniku, najpoznatijem hrvatskom gradu i svjetskom turističkom odredištu, gradu koji je za nas Hrvate puno više od milijun putnika s kruzera i hotela s 5 zvjezdica, u njegovoj luci Gruž, investitoru smo ponudili da sagradi terminal za putnike na kružnim putovanjima, trgovački centar s garažom i autobusni kolodvor a onda, 40 godina i upravlja tim rudnikom zlata.

Hrabro pitam, premda već znam da će me ismijati ljudi koji nas već više od 20 godina sistematski zaglupljuju, uništavaju i zadužuju, zašto taj projekt,važan za grad Dubrovnik, grad koji ima najveći proračun, s obzirom na broj stanovnika u Hrvatskoj, ne gradi taj projekt i preko svoje tvrtke?

Nitko me ne može uvjeriti da su Dubrovčani zaboravili vezati brodove (to i sada rade svakodnevno), naplaćivati takse, izraditi pa iznajmiti trgovački centar nekom jakom trgovačkom lancu, upravljati autobusnim kolodvorom ili naplaćivati parking u gradu gdje je parkirno mjesto lutrija. I za sve to, dobivati veliku nadoknadu, koja bi se pretakala u gradski proračun i nove razvojne projekte Dubrovnika, a ne kao, u slučaju davanja koncesije drugima,  koji bi 40 godina izvlačili dobit iz grada i iz Hrvatske.

Godinama branim tezu da nema razlike između stranog i domaćeg vlasnika u pitanju učinkovitosti i konkurentnosti,ali da je prednost domaćeg vlasništva u ostajanju dobiti u zemlji. Tu tezu,uspješno je dokazao cijenjeni slovenski ekonomist dr.Jože Mencinger. On dokazuje da se prodajom nacionalne imovine povećavaju uvoz i potrošnja. „Mnoge zemlje odlučile su se za brzopletu privatizaciju, prodale su svoje najvrednije tvrtke“, pa sada,kaže Mencinger  „stranci svoje velike profite iznose iz tih zemalja.“

Oni koji jedino "znaju", reći će, a odakle nama sredstva?

Iz istih izvora od kuda i stranim investitorima, čak i lakše jer bi grad Dubrovnik stajao iza tog projekta. Da to nije unosna investicija, ne bi u nju išli ni Francuzi,ni Turci.
I još nešto.

Turizam je dobro koje nam se ne događa slučajno, već zbog ovoga komada zemlje i svega na njoj što naslijedismo od svojih predaka.

Čarobna riječ je: položajna renta.

A kod nas je nepoznata.
Naime,kada prodajete maslinik i na njoj Zagrepčanin,Nijemac ili neki drugi sagradi kuću koju potom renta, vi ste prodali i zauvijek izgubili vrijednost koju ste naslijedili a ne sami stvorili.

Mnogi od nas prodali su svoj maslinik,kuću,vinograd za malo jednokratne, kratkotrajne sreće, i tako si stvorili konkurenciju u vlastitom mjestu,gradiću,uvali… Hotele smo prodali,uglavnom strancima i prepustili im da ubiru plodove naše položajne rente.

Ako ćemo sada, kada postajemo sve važnije europsko i svjetsko turističko odredište prepustiti da netko drugi ubire korist od te činjenice,preuzimajući naše zračne i morske luke, smještaj,trgovinu, financijski i telekomunikacijski sektor, proizvodnju hrane i goriva, te svu tu dobit ostvarenu od naše položajne rente iznese iz zemlje, onda stvarno smo narod bez budućnosti.

A upravo u korištenju i zadržavanju u svojim rukama svega toga,i puno toga više, krije se onaj ključni odgovor na pitanje, na koje ni jedna dosadašnja hrvatska vlada nije znala dati odgovor -kako se razvijati?

Ušli smo u EU nakon što smo prodali državama s kojima smo danas u zajednici svoje najprofitabilnije tvrtke. Počnimo se barem sada ponašati kao oni,ako želimo biti i bogati kao oni. Upravljajmo mi svojim dobrima i razvojem!